Mladi bh. psiholog za N1: Ista hemoterapija za Srbina, Hrvata i Bošnjaka, ljudi smo prije svega

O tome je u emisiji Novi dan na N1 televiziji govorio Issa Bajrić, magistar kliničke psihologije, koji je studirao i živi u Francuskoj, a trenutno boravi u Sarajevu. Razgovor se dotakao i oblasti u kojoj je magistrirao, psihoonkologije.

Protesti u Francuskoj

Bili ste u Francuskoj kada je sve počelo. Jesu li ovi protesti prije svega obrazovni ili društveni problem i šta su glavni uzroci?

Sve je krenulo u Créteilu (Kretej), gradu pored Pariza, gdje su se učenici žalili na loše uslove u školi: previše časova i previše učenika u jednoj učionici. Odlučili su organizovati manje proteste kako bi vladi pokazali da uslovi nisu dovoljni za normalnu nastavu. Nakon toga pridružila se jedna srednja škola u Parizu i tako je krenuo veliki val. Budući da su iduće godine predsjednički izbori, kao i u svaki protest, i opozicija se malo uključila. Kako su se protesti širili na cijelu Francusku, ubacilo se i nešto huliganstva.

Jeste li učestvovali na protestima?

Nisam. Završio sam to razdoblje i mene to nikad nije lično doticalo. Kao Bosanac u Francuskoj nisam vidio motivaciju da se uključim. Nastavljam svoj klinički put u bolnici, a srednju školu završio sam prije osam–devet godina. Moja sestra, koja također studira tamo, ostala je bez nastave jer su se i fakulteti u međuvremenu pridružili protestima. Tako da ona indirektno učestvuje.

Posljednje informacije su zabrinjavajuće, oko 6.000 uhapšenih. Kako se sve to odražava na život studenata, posebno onih iz drugih zemalja?

Ona već osam dana nema predavanja. U Francuskoj, kad su protesti, zaista se gleda da se sve blokira: i metro, i fakulteti, i srednje škole. Ponavljam, krenulo je od srednjih škola, a onda su se pridružili i fakultetski sindikati. Oni su kao dodatni razlog naveli veliku selekciju. U Francuskoj je upis na fakultet jako selektivan: od 15.000 kandidata na prvu godinu upadne njih 1.000, a na master od 1.500 svega 15 do 17. Tako se stvorio cijeli paket nezadovoljstva prema vladi, koje se izražava kroz ove proteste.

Studenti i učenici traže više nastavnika i manje opterećenje. Koliko su ti problemi zaista prisutni i šta ste od toga osjetili dok ste studirali?

Tokom mojih šest godina studija bilo je, kad se sve sabere, dobrih dva mjeseca protesta.

Ili ste vi iz Bosne i Hercegovine navikli na lošije uslove, pa to ne vidite kao toliko problematično?

Iskreno, neke stvari su me u Francuskoj iznenadile, tako da ni tamo nije sve bajno. Naravno, ima mnogo prednosti u odnosu na Bosnu i Hercegovinu, ali su i jako aktivni u protestima. Čim nešto ne valja, odmah blokiraju fakultet i traže promjenu. Problem nastaje kad dođe do nasilja, jer vlada to nasilje iskorištava da ne popravi ništa, ni ono što se tražilo na početku mirnim protestima.

Francuzi često izlaze na ulice kad su nezadovoljni, a ta kultura protesta tamo je na ozbiljnom nivou, za razliku od Bosne i Hercegovine. Kako društvo postane tako osviješteno?

Mislim da sve to potiče iz historije Francuske. Svi smo čuli za Francusku revoluciju, koja je bila početak političkih promjena u Evropi. To je duboko usađeno u njihovu historiju i kulturu već više od 200 godina. Čim su nečim nezadovoljni, izlaze na proteste, jer političare doživljavaju kao ljude koji rade za njih: mi smo vas izabrali i doći ćemo da vam kažemo da nešto ne valja. Ta historija i kultura prisutne su i dan-danas.

Ovi protesti govore i o generaciji koja danas odrasta u Francuskoj. Možemo li povući paralelu s mladima u Bosni i Hercegovini?

Mislim da u Bosni i Hercegovini imamo problem, a sad ću onu dosadnu temu koju svi ponavljaju: Ustav BiH. Mnogo kantona, mnogo ministarstava, dva entiteta. U Francuskoj, kad idu na proteste, idu na nacionalnom nivou i lakše je sindikatu jednoj vladi reći da nešto ne valja. Ovdje se, čim se nešto krene raditi, odgovornost lako prebacuje s jednog kantona na drugi, na državu, na Federaciju. U Francuskoj motivaciju daje to što možete direktno s nekim razgovarati i vidjeti rezultate. Ovdje vas lako prebace na tuđu odgovornost, ljudi zato gube motivaciju, polako se sami u sebi inhibiraju i ne žele izlaziti na ulice.

Protesti traju sedmicama, otprilike od kraja septembra. Je li nešto konkretno postignuto i koliko očekujete da će potrajati?

Prije dvije večeri održana je velika debata između srednjoškolaca koji predstavljaju učenički sindikat i nekih kandidata za predsjednika Francuske. Govorilo se o instrumentalizaciji, odnosno o tome da je opozicija ušla u proteste. Mislim da tu postoji rizik da se izgubi suština protesta i promjena, jer ih sada politiziraju. To je usporilo dolazak do ciljeva i razgovor s vladom. Oni koji žele zauzeti Macronovo mjesto iskorištavaju proteste za političke poene, pa je stavljen sa strane pravi cilj: više profesora, bolje učionice i manje učenika u jednoj učionici.

Oko 6.000 uhapšenih, desetine povrijeđenih. Jesu li ovo zaista nasilni protesti ili možemo govoriti i o represiji sistema?

Teško je to reći. Kad je, prema posljednjim informacijama, na ulicama 250.000 ljudi, policija dobije zamah da zaustavlja sve redom. Prije tri dana vidjeli smo, recimo, načelnika kako staje među ljude da smiri sukob policije i učenika. Mislim da je velik faktor ljudi koji nisu srednjoškolci, a ulaze u proteste iz ličnih ili političkih motiva kako bi pravili haos. Time ugrožavaju sliku studenata i učenika koji žele nešto promijeniti. Kad se u grupu ubaci neko ko pali i udara, policija će, naravno, krenuti na njih, a time i na studente koji nisu bili nasilni. Jako je komplikovano kad u proteste koji su na početku bili mirni uđe nasilnički faktor.

Strah, nesigurnost i bijes

Krije li se iza zahtjeva za boljim obrazovanjem i osjećaj nesigurnosti u pogledu budućnosti? Danas taj osjećaj nema niko, čak ni u zemljama u kojima je nekad dominirao.

Dobro ste rekli: osjećaj sigurnosti. Mislim da je sve poteklo odatle. Kad srednjoškolci vide da nemaju dobre uslove u školama, to direktno utiče na njihov osjećaj sigurnosti. Studenti su se priključili i dodali problem velike selekcije. Kad neko želi upisati master, od 1.500 kandidata upadne nas 15–16; na medicinu od 1.500 upadne 200–300. Zamislite da ste učili tri godine, želite upisati master, a vas 1.400 ostane dvije godine bez mastera. Tako se sa svih strana spojio osjećaj nesigurnosti koji se manifestovao ovim protestima.

Kada frustracija preraste u bijes, a protest u nasilje? Kako psihologija objašnjava taj prelaz i može li se on spriječiti?

Čovjek ima strah. Dobili smo ga dok smo živjeli u prirodi, da bismo se odbranili od predatora. Danas živimo u gradovima, u industrijalizovanom svijetu, i više se ne moramo bojati tigra, ali imamo druge probleme: ekonomiju, budućnost, finansije. Kad neko, recimo, nekim zakonom udari na sigurnost vašeg obrazovanja i na vašu budućnost, javlja se strah koji se kasnije pretvara u bijes.

Paralela s prirodom je dobra. Kad vidite tigra koji vas napada, obuzme vas strah, a on se pretvara u bijes kako bi vam pomogao da se odbranite. Isto je sada sa strahom da nećete imati dobre studije, dobro obrazovanje i da sutra nećete naći posao. To se manifestuje bijesom koji izlazi na ulice i traži nešto novo od vlade.

Povratak u Bosnu i Hercegovinu

Nakon kraće pauze u Sarajevu vraćate se u Francusku. Je li to zauvijek ili razmišljate o povratku u BiH?

Rođen sam u Bosni i Hercegovini, ovdje sam odrastao, a na studije sam otišao sa 17 godina. Moji roditelji su ovdje rođeni, moje dede i nane borili su se u ratu za ovu državu. Moja daljnja motivacija je da sve znanje koje sam stekao u Francuskoj, kao i druge kolege koje su otišle vani, vratim i primijenim u BiH. Svaki put kad vidim nešto novo u bolnici ili na fakultetu, imam automatski refleks koji ne mogu objasniti: hajde da i ovo bude kod nas u Bosni i Hercegovini. To mi je veliki životni cilj, da znanje iz Francuske donesem ovdje, za neku bolju budućnost.

Uprkos prilici da živite i radite u razvijenijoj zemlji, gdje se do uspjeha dolazi lakše i poštenije, razmišljate o povratku. Nemate li zebnju je li to dobra odluka? Vodite li se emocijom?

Emocijom, ali koja je potkovana znanjem. Želio sam sebi pokazati da to mogu uraditi u Francuskoj, na Zapadu, u uređenom sistemu. Mislim da svaka država, kakva god bila, vapi za znanjem. Ako je namjera iskrena, da se nekome pomogne, mislim da vas u životu prati i sreća i da vam sudbina dođe na put, čak i kad se vratite. Dobre namjere se uvijek isplate. Možda je ovo nekima naivno gledanje, ali dolazi iz srca, a srce me nikad nije lagalo.

Šta još treba da se desi da se vratite?

U Sarajevo, to je moj grad. Iduće dvije–tri godine radim na projektima Ministarstva zdravlja Francuske i Instituta za rak, s mojim profesorom mentorom, koji je i predsjednik francuskog udruženja za psihoonkologiju i koji me uključio u dva-tri istraživanja. I sada iz Sarajeva radim na njima; trebala bi izaći, ako Bog da, u januaru ili februaru. Plan je da svake godine objavimo po jedno istraživanje o psihoonkologiji i mentalnom zdravlju osoba s rakom u međunarodnim časopisima. Želim ojačati svoj istraživački CV u Francuskoj, a kad sve to završim, vratiti se, ako Bog da, u Bosnu.

Psihoonkologija

Psihoonkologija je relativno nova disciplina. Zašto je značajna?

U Francuskoj sam najprije upisao Medicinski fakultet i tamo otkrio kliničku psihologiju. Shvatio sam koliko čovjek nije samo dijagnoza. Uzmimo primjer: čovjek dobije rak, prolazi kroz teške tretmane, hemoterapije i radioterapije, ali svi zaborave da je to osoba, a ne samo pacijent koji prima lijekove. Psihoonkologija se kao novija oblast pojavila u Americi tokom 80-ih godina, a u Francuskoj 2005. godine, sa sistemskim pristupom države mentalnom zdravlju onkoloških pacijenata. Obuhvata emocije, porodicu i sve psihičke i socijalne probleme koje rak uzrokuje, kako bi se oni ublažili. Ukratko, gleda osobu u cjelini, a ne samo pacijenta koji prima terapiju.

Šta vas je privuklo baš toj temi?

Na praksi u bolnici vidio sam pacijenta na hemoterapiji kojem se urušio cijeli život. Nije imao kontrolu nad vlastitim tijelom, a jedan doktor ponašao se, recimo, bahato: „Evo vam lijekovi, ne znam hoćete li preživjeti ili nećete.“ Sticajem okolnosti, sedam dana kasnije imao sam predavanje o mentalnom zdravlju u onkologiji. Rekao sam sebi: „Hoću to raditi, hoću pomagati ljudima u bolnici. Ne želim biti kao doktor koji već ogromnu muku pacijenta otežava svojim riječima.“ Jer riječ zaista mijenja stvari. Želim biti neko ko će im pomoći da ne budu samo pacijenti na hemoterapiji, nego ljudi koji imaju šansu da prežive i kojima treba stvoriti što bolje uslove za život tokom liječenja i, ako Bog da, izlječenja.

Rak je danas često izlječiv, ali je ta riječ i dalje među najstrašnijima u svim jezicima. Odakle tako izraženi strahovi, čak i kad je bolest otkrivena rano i prognoza dobra?

Historija medicine i socijalna psihologija objašnjavaju taj strah. Već sam naziv, cancer na latinskom i francuskom, odnosno grčki karkinos, znači rak, životinju s velikim klištima. Riječ je, dakle, potekla iz nečeg strašnog. Kao što ste rekli, medicina je napredovala i daleko smo od vremena prije 100 godina, kad je to bila neizlječiva bolest. Postoje i bolesti koje nisu rak, a imaju mnogo veću smrtnost. Riječ je o socijalnom, ponekad stigmatizujućem pogledu na tu bolest: kad pročitate „rak“, podsvjesno osjetite strah, čak i ako ona sutra ne mora biti smrtonosna. To povezujem sa stigmom i kulturološkim pogledom, a kroz ova istraživanja želim pokazati i opasnost stigmatizacije oboljelih.

Šta je najvažnije da svi znamo u odnosima s ljudima koji imaju ili su imali rak?

Da ih ne gledamo kao pacijente s rakom. Naglašavam: najprije osoba, čije je tijelo dobilo neku anomaliju, kao što se može desiti prehlada, samo mnogo veća. Da ne izgubimo individualnost te osobe. Ako je neko primao hemoterapiju, nije svojom voljom izgubio kosu i obrve. To je osoba koja prolazi kroz životno iskušenje.

U BiH smo skloni sažaljenju, koje miješamo s empatijom. Koliko je to pogrešno?

U našem posljednjem istraživanju sažaljenje (pitié na francuskom) bilo je jedna od glavnih varijabli: gledali smo kako utiče na anksioznost i depresiju kod onkoloških pacijenata. Sažaljenje je direktno povezano s većom depresijom i anksioznošću i utiče na to kako se osoba identifikuje. Kad vas neko otvoreno sažalijeva, raste anksioznost i depresija, a to utiče na daljnje liječenje, jer je za to vezana i motivacija. Osoba u depresiji i anksioznosti manje će biti motivisana da ide na hemoterapiju, radioterapiju i češće preglede. Sažaljenje, dakle, vuče osobu nazad. Pozivam sve da ne sažalijevaju, nego da oboljelog gledaju kao osobu kao što smo i mi, koja je pukom nesrećom dobila ćeliju koja je mutirala i koja će, ako Bog da, pobijediti.

Koje su emocionalne reakcije nakon dijagnoze najzdravije? Je li razumno ono što se danas plasira na društvenim mrežama kao pozitivna psihologija: naoružati se pretjeranim optimizmom i potisnuti sve negativne emocije?

Pozitivna psihologija, posebno na društvenim mrežama, često se pogrešno shvata i može čak imati suprotan učinak. Kad nekome kažete „Moraš biti pozitivan, moraš to pobijediti“, preskačete korak: da bismo došli do pozitivnih misli, moramo prvo prihvatiti realnost. Kad pročitate dijagnozu, nije lako. Negativne emocije ne treba izbjegavati, jer će se tako pojačati. Sve što izbjegnete i potisnete, a ne prihvatite, vraća se duplo gore. Ljudi tada, pored potisnutih emocija, troše energiju na misao „Jao, danas nisam pozitivan“.

Pa ljudi smo, imamo i negativne i pozitivne emocije. Kad bi postojale samo pozitivne, mozak to hormonalno ne bi izdržao. Negativne emocije moramo prihvatiti, jer će se tek tada smiriti; ako bježimo od njih, vratiće se jače. Zato bih zamolio ljude da pozitivnu psihologiju ne shvataju kao „Ja moram biti pozitivan“. Ne. Prihvati realnost, prihvati svoje emocije i onda korak po korak traži svijetlu tačku u svakodnevnom životu.

Društvo u BiH: ljudi, a ne etikete

Kad se kao klinički psiholog vratite u BiH, kakav je vaš utisak o raspoloženju ljudi i o tome kako se suočavamo s prošlošću, s ratom koji se u medijima spominje gotovo svaki dan? Šta bismo mogli promijeniti da društvo ozdravi?

Da ne bih politizirao temu, opet ću povući paralelu s onkologijom. Tamo sam naučio da, kad pacijent dobije bolest, nije važno koje je nacionalnosti: doktor gleda da ga izliječi. Nemojmo čekati dijagnozu da bismo vidjeli da smo svi isti ljudi. Srbin, Hrvat ili Bošnjak, kako god da se zovemo, iako ja volim reći da smo svi Bosanci i Hercegovci, prima istu hemoterapiju. Mislim da je to dovoljno da se vidi koliko je smiješno da se dijelimo. Trebamo gledati kako pomoći svakom stanovniku Bosne i Hercegovine, u oba entiteta, u svih deset kantona.

Kao što sam rekao da ljude ne gledamo kao pacijente, tako se i mi međusobno gledajmo kao ljudi, a ne kao nacionalne etikete. Mislim da će nas to sve još više povući da se vratimo u BiH. Kad smo ljudi, a ne pacijenti, ni Srbi, ni Hrvati, ni Bošnjaci. Ljudi smo prije svega.