Halisa Čengić – Mešić i Rusmir Mešić, bračni par iz Sarajeva, vraćaju se iz Turske gdje su kao članovi Gorske službe spašavanja Federacije Bosne i Hercegovine i Civilne zaštite FBiH bili dio onih koji su nesebično otišli da pomognu. Halisa i Rusmir za N1 su podijelili svoje životno iskustvo pružanja pomoći nakon razornih zemljotresa koji su pogodili Tursku i Siriju.

Ovaj mladi bračni par se trenutno nalazi u Istanbulu, a kako nam je na početku ragovora rekla Halisa, prepuni su utisaka.

“Još pratimo na televiziju šta se dešava i dobijamo i lijepe viejsti pa smo tako čuli da su u Hatayu gdje smo mi bili angažovani spašene tri osobe nakon 296 sati provedenih pod ruševinama. Među njima je i jedna beba tako da su to stvari koje nas motivišu. Mi smo još samo fizički otišli iz Hatya, ali mislima smo i dalje uz taj narod”, navela je Halisa.

Rusmir nam je ispričao da su se spremali od samog početka za odlazak u Tursku kako su saznali da će ići da pomognu narodu te države. Naknadno su saznali da idu u Hatay jednu od turskih regija koja je najviše pogođena zemljotresima.

“Psihički smo se spremali na sve scene koje su nas u Hatayu mogle zateći, ali onaj ko nije bio dolje ne može to razumjeti. Jednostavno uključite nekakav novi režim u glavi koji nismo ni mi znali da imamo bez obzira na to koliko se spremamo za ovakve situacije. Mislim da će nam trebati mnogo vremena da se slegnu svi utisci i emocije i da zapravo znamo kako smo u suštini”, dodao je Rusmir.

Pojasnili su nam i kako je došlo do toga da odu u Tursku i budu dio spasilačkog tima.

“Bila sam na Bjelašnici kada su se desili ti zemljotresi jer naša stanica Sarajevo GSS osigurava i te staze. I odmah smo svi izrazili želju da idemo u Tursku da pomognemo, a ja sam prijavila i supruga Rusmira iako ga nisam bila ni konsultovala, zato jer sam znala da su to upravo te stvari one zbog kojih volontiramo u našoj službi spašavanja i bila nam je prije svega čast doći u tursku i pomoći koliko god”, navela je Halisa.

“Halisa i ja imamo odvojene samostalne poslove tako da nismo morali tražiti nekakva dodatna opravdanja da bismo otišli već je samo bilo potrebno da se spremimo i krenemo i da ispoštujemo neophodnu procedur zbog kojih nismo mogli odmah ni krenuti. U principu, mi se kroz naše obuke spremamo za ovakve stvari kako bismo brzo odreagovali, ali uvijek imamo tako nekakve procedure koje nas koče i odumu nam vrijeme”, pojasnio je Rusmir.

Rusmir inače pored spašavanja svoj stalni posao ima kao potkivač sportskih konja, što je, kako kaže, pomalo neobično zanimanje za područje BiH.

“Imao sam nekakavu sreću da odem u Tursku, apsolutno mi nadređeni nisu pravili nikakvu vrstu pritiska. Uspjeli smo se dogovoriti da sve poslove odložimo do povratka”, kazao je Rusmir.

A Halisa je sada u srijedu trebala polagati svečanu zakletvu za advokata.

“Ali to se nije desilo, vidite gdje sam pa se nadam da će Advokatska komora Federacije BiH imati razumijevanja za ovu situaciju”, navela je Halisa.

Kazali su nam i na koji način su finansirali put.

“GSS je volonterska organizacija koja opstaje zahvaljujući donacijama tako da smo na ovaj put krenuli zahvaljujući ušteđevini koju smo u organizaciji imali ovakve i slične situacije. Pomogla nam je i humanitarna organizacija Pomozi.ba. Islamska zajednica BiH i mnogi drugi kojima se sada zahvaljujemo jer smo uz njihovu podršku mi ovdje. Naš put je trajao jako dugo jer smo dolazili kombijima. Dakle, dolazili smo danima i vraćamo se danima, sve je poprilično iscrpljujuće, međutim, to je sve u našim životima privremeno budući da smo došli u područje gdje ljudih žive u šatorima pored svojih zgrada koje su na neki način možda i sigurne, ali ne postoji način da se oni vrate kućama. I onda vam bude sasvim svejedno što se vi nećete danima moći istuširati”, ispričala nam je sagovornica Halisa.

Rusmir nam je ispričao da su po dolasku u Ankari odmah imali sastanak s AFAD-om, organizacijom koja daje zadatke i organizuje potrage.

“Odmah smo nakon toga krenuli u misiju i učestvovali smo u lociranju djevojčice i bebe za koje smo saznali da su žive i izvučene uspješno. Tu smo noć na terenu ostali do 7:00 sati ujutro i u principu kasnije smo komentarisali da taj jedan period kojeg smo proveli dolje i ne znamo koliko je trajalo jer sve liči na jedna neprekidan dan. Jedete kada morate i isto tako pijete vodu. Također spavate kada morate. Cijeli dan budemo na terenu, ali to je i stvar zbog koje smo došli u Tursku. I imate samo jedan fokus, sigurnost vas i vašeg tima te da što više locirate živih ljudi i iskopate ruševina. Kada je riječ o strahu mislim da ću tek kada se vratim kući biti svjestan šta se sve desilo, ali uspjeli smo barem spasiti nekoliko života i zbog toga smo i otišli”, naglasio je Rusmir.

“Strah je emocija koju ne osjećate. To je jedan veliki mravinjak akcije i borbe za život. Na koju god lokaciju smo dolazili tu su već bili spasioci iz drugih država, sarađivali smo sa brojnim ekipama. Bilo je jedno šaroliko društvo koje želi pomoći što više i stvarno nemate vremena za strah. Prizori kao i miris koji se širi tim područjima su strašni. To je nešto što nismo doživjeli nikada prije”, rekla je Halisa.

Rusmir kaže da se riječima ne može opisati samo jedna scena koju su doživjeli tamo, a ne cjelokuno iskustv.

“Ekipi s terena sam prvu noć rekao da sam sazreo i kao osoba i kao GSS-ovac. Sigurno za pola godine ne bih mogao sazrijeti koliko sam tu jednu noć. Emocije su pomiješane, ali prevladava samo želja da želite pomoći jer znate da ljudi pod tim ruševinama ispuštaju svoje duše, da su im to možda posljednje minute. Tako nemate kada razmišljati o svojim potrebama, ali najgora emocija koja se meni desila jeste da odem na drugu lokaciju da spašavam, a ostavljam ekipu već na jednoj i samo iščekujem kada će javiti kakav je ishod. Jedna od najgorih scena jeste kada vam kažu da vi kao spasilac više nemate šta raditi na određenoj lokaciji i onda pogledate u porodicu i oni shvate da tu nema više živih, a naše prisustvo im je ulijevalo nadu. Isto tako veoma je potresno kada se donesu vreće u koje se trebaju smjestiti tijela, a pored ruševina sjede članovi porodica koje čekaju da se iz njih izvuku živi njihovi najmiliji”, kazao nam je Rusmir.

Halisa kaže da su nevjerovatni pomiješani osjećaji tuge i sreće.

“Ukoliko izvadimo tijela ne mogu opisati količinu tuge jer svako od nas kod kuće imaju djecu, rođake i prijatelje koje se tu spominju. Uglavnom je riječ o djeci i bebama. Samo zamisliš da se to moglo desiti tvojim najmilijima i to je tuga koja se ne može opisati. A s druge strane, kada spasite žive osobe koje vam se zahvale i nasmiju onda pomisliš da je sav put do tog trenutka zanemariv i apsolutno vrijedan”, poručila je na kraju razgovora za N1 Halisa.

Podsjetimo, broj mrtvih od posljedica razornih zemljotresa u Turskoj i Siriji sada je veći od 45.000.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad