Historija je učiteljica života
Nova Jalta i podjela svijeta? Šta za nas znači susret Trumpa, Putina i Xija?

Prije više od osam decenija, dok se Drugi svjetski rat bližio kraju, britanski premijer Winston Churchill i sovjetski lider Josif Staljin razgovarali su o podjeli utjecaja na Balkanu. Churchill je uzeo komad papira i zapisao procente za nekoliko evropskih država. Za Jugoslaviju je predložio da britanski i sovjetski utjecaj budu podijeljeni u odnosu 50:50. Osamdeset dvije godine kasnije, nakon susreta Donalda Trumpa, Vladimira Putina i Xi Jinpinga u Kini, ponovo se postavlja pitanje koliko velike sile mogu odlučivati o budućnosti drugih država i koliko se one same o tome pitaju.
Američki predsjednik Donald Trump, ruski predsjednik Vladimir Putin i kineski predsjednik Xi Jinping sastali su se danas u kineskom gradu Shenzhenu, na marginama samita Azijsko-pacifičke ekonomske saradnje (APEC).
Bio je to njihov prvi zajednički sastanak, u vrijeme kada rat u Ukrajini, sukobi na Bliskom istoku i sve izraženije nadmetanje Washingtona i Pekinga ozbiljno opterećuju međunarodne odnose.
Nakon razgovora Kina i Rusija objavile su zajedničku deklaraciju u kojoj se govori o reformi Ujedinjenih nacija, povećanju proizvodnje i snabdijevanja naftnim derivatima te nastavku dijaloga o smanjenju nuklearnih rizika i sprečavanju širenja nuklearnog oružja.
Dokument naglašava i poštovanje imuniteta državnih zvaničnika, uz poruku da Međunarodni krivični sud i slična tijela ne smiju zloupotrebljavati svoju nadležnost.
Deklaraciju su objavili kineska državna agencija Xinhua i Kremlj, dok je Washington nije odmah javno objavio.
Najvažnija otvorena pitanja ostala su bez odgovora. Nije postignut konkretan dogovor o okončanju rata u Ukrajini, niti je objavljeno rješenje za sukob s Iranom. Nije bilo ni najave bilo kakve podjele svijeta na sfere utjecaja.
Ipak, susret lidera tri velike sile oživio je poređenja s jednim od najpoznatijih poglavlja evropske historije.

Kako su Churchill i Staljin dijelili utjecaj na Balkanu
Devetog oktobra 1944. godine Churchill i Staljin sastali su se u Moskvi. Njemački poraz već se nazirao, sovjetska vojska napredovala je kroz istočnu Evropu, a saveznici su sve više razmišljali o tome šta će se dogoditi nakon rata.
Churchill je želio osigurati britanski utjecaj u Grčkoj, dok je Staljin nastojao učvrstiti sovjetski položaj u istočnoj Evropi.
Britanski premijer predložio je raspodjelu utjecaja u pet država.
Prema njegovim memoarima, Sovjetski Savez trebao je imati 90 posto utjecaja u Rumuniji, a Velika Britanija, uz saglasnost SAD-a, isti procenat u Grčkoj. Za Bugarsku je predložio 75 posto sovjetskog utjecaja, dok je za Mađarsku i Jugoslaviju predviđen odnos 50:50.

Prijedlog je zapisao na papiru i pružio ga Staljinu.
Kako je Churchill kasnije opisao, sovjetski lider uzeo je plavu olovku, označio dokument i vratio mu ga. Britanski premijer tada je predložio da papir spale. Smatrao je da bi bilo prilično cinično da dvojica državnika na takav način odlučuju o sudbini miliona ljudi.
Staljin mu je, prema Churchillovom svjedočenju, odgovorio da papir zadrži.
Tako je nastao dokument poznat kao sporazum o procentima.
Nakon sastanka razgovore su nastavili ministri vanjskih poslova Anthony Eden i Vjačeslav Molotov, a pojedini procenti naknadno su mijenjani.
Nije se radilo o formalnom međunarodnom ugovoru, niti su procenti predstavljali teritorijalnu podjelu država. Njima se pokušavao odrediti odnos političkog utjecaja tokom rata, dok su konačna poslijeratna pitanja ostavljena za kasnije pregovore.
Historičari se i danas razilaze u ocjenama koliko je taj dogovor zaista određivao poslijeratna zbivanja.
Sam papir, međutim, dovoljno govori o tome kako su velike sile tada gledale na Balkan.
Od Moskve do Jalte
Četiri mjeseca kasnije, u februaru 1945. godine, Churchill i Staljin sastali su se s američkim predsjednikom Franklinom D. Rooseveltom na Jalti, na Krimu.
Razgovarali su o budućnosti Njemačke, Poljske, poslijeratnom uređenju Evrope i drugim pitanjima koja će obilježiti naredne decenije.
Jalta je s vremenom postala simbol dogovora velikih sila o budućnosti kontinenta. Iako se često povezuje s podjelom Evrope na sfere utjecaja, Churchillov papir s procentima nastao je nekoliko mjeseci ranije, u Moskvi.
Danas se o „novoj Jalti“ govori svaki put kada se pojavi mogućnost velikog dogovora Washingtona i Moskve. Sada se toj računici pridružuje i Peking, čiji je globalni utjecaj neuporedivo veći nego prije nekoliko decenija.

Ali postoje i bitne razlike.
Churchill, Roosevelt i Staljin bili su ratni saveznici. Trump, Putin i Xi predstavljaju države čiji se interesi u mnogim dijelovima svijeta sudaraju. Washington i Peking nadmeću se za ekonomsku i tehnološku prevlast, dok su odnosi SAD-a i Rusije opterećeni ratom u Ukrajini i dugogodišnjim sigurnosnim sporovima.
Zbog toga bi bilo pogrešno današnji sastanak predstavljati kao ponavljanje Jalte. Ipak, pitanje koliko o međunarodnim odnosima odlučuju velike sile ostaje jednako aktuelno.
Evropa nije bila za stolom
U Shenzhenu nije bilo predstavnika Evropske unije, iako se među pitanjima o kojima su razgovarali lideri nalazi i rat koji se vodi na evropskom tlu.
Prema navodima Kremlja, Ukrajina je bila jedna od tema odvojenog razgovora Trumpa i Putina, održanog prije trilateralnog sastanka.
Trump je također izrazio želju da Washington i Peking zajednički doprinesu okončanju rata.
Ipak, u objavljenoj deklaraciji nije bilo konkretnog sporazuma o Ukrajini.
Za evropske države to otvara neugodno pitanje: koliki utjecaj imaju na razgovore o sigurnosti vlastitog kontinenta?
Evropska unija jeste jedna od najvećih svjetskih ekonomskih sila, ali njena diplomatska i vojna težina ne odgovara uvijek njenoj ekonomskoj snazi. Rat u Ukrajini dodatno je pokazao koliko evropska sigurnost zavisi od američke politike.
To ne znači da je Evropa isključena iz svih pregovora niti da su njeni interesi već stavljeni u drugi plan. Ali činjenica da Washington, Moskva i Peking vode razgovore na najvišem nivou bez evropskih predstavnika dodatno naglašava pitanje evropskog utjecaja.
A gdje je u svemu tome Bosna i Hercegovina?
Bosna i Hercegovina ima razloga pažljivo pratiti odnose velikih sila.
Prije 82 godine bila je dio Jugoslavije, jedne od država čiji je politički položaj Churchill pokušavao urediti dogovorom sa Staljinom.
Danas je samostalna i međunarodno priznata država, ali međunarodni odnosi i dalje imaju velik utjecaj na njenu političku i sigurnosnu situaciju.
Sjedinjene Američke Države odigrale su ključnu ulogu u postizanju Dejtonskog mirovnog sporazuma. Evropska unija važna je za evropske integracije, ekonomiju i sigurnost zemlje, između ostalog i kroz vojnu misiju EUFOR Althea.
S druge strane, Rusija i Kina, kao stalne članice Vijeća sigurnosti UN-a, imaju mogućnost utjecaja na međunarodne odluke koje se odnose na BiH.
Razlike među ovim državama već su vidljive u njihovim stavovima o ulozi visokog predstavnika, međunarodnom nadzoru i političkim pitanjima u Bosni i Hercegovini.
Zato odnosi Washingtona, Moskve i Pekinga nisu nešto što se BiH ne tiče.
Promjena američkih prioriteta, slabljenje evropskog utjecaja ili novi dogovori velikih sila mogli bi se odraziti i na političke prilike na Balkanu.
Zasad, međutim, ništa ne ukazuje na to da se na sastanku u Kini razgovaralo o bilo kakvoj novoj podjeli utjecaja na Balkanu.
To ne umanjuje značaj susreta za manje države. Njihov položaj u velikoj mjeri zavisi i od odnosa među silama koje oblikuju međunarodnu politiku.
Može li se historija ponoviti?
Svijet iz 1944. i današnji međunarodni poredak teško se mogu porediti.
U međuvremenu su osnovani Ujedinjeni narodi, usvojena je Povelja UN-a, a suverenitet država i zabrana upotrebe sile postali su temeljni principi međunarodnog prava.
Ipak, međunarodna pravila nisu uklonila nadmetanje velikih sila.
Rat u Ukrajini, napetosti oko Tajvana i sukobi na Bliskom istoku pokazuju da vojna, ekonomska i politička moć i dalje snažno utječu na međunarodne odnose.
Trump, Putin i Xi nisu u Shenzhenu objavili novu podjelu svijeta. Nisu riješili ni najveće sukobe koji opterećuju njihove međusobne odnose.
Ali njihov susret podsjeća na pitanje koje manje države ne mogu zanemariti: koliko će se o njihovoj budućnosti odlučivati uz njihovo učešće, a koliko u razgovorima onih koji imaju najveću moć?
Churchill je 1944. godine za zapisivanje svoje vizije odnosa snaga na Balkanu trebao samo komad papira i nekoliko minuta razgovora sa Staljinom.
Danas se takvi dogovori ne sklapaju na isti način, a ni svijet više nije isti. Ipak, interesi velikih sila nisu nestali, baš kao ni strah manjih država da bi se o njihovoj budućnosti moglo odlučivati bez njih.
Za Bosnu i Hercegovinu, čija je prošlost neraskidivo povezana s odlukama donesenim izvan njenih granica, to je razlog više da pažljivo prati šta se događa za stolovima svjetskih lidera.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare