Od Agende do stvarnosti: Šta reforme znače za žene u BiH

Ali iza velikih brojki i obećanja o napretku, jedno pitanje ostaje u sjeni: kome će te reforme zaista koristiti?

„Ako Bosna i Hercegovina u Reformsku agendu, kao ključni dokument za evropske integracije, nije ugradila prava žena kao jasno prepoznatu reformsku oblast, time je država jasno poručila da ravnopravnost žena u ovoj zemlji nije politički prioritet“, upozorava advokatica i aktivistica Jovana Kisin.

Reformska agenda obuhvata ključne oblasti – od zelene i digitalne tranzicije do razvoja privatnog sektora, jačanja ljudskog kapitala i vladavine prava. U dokumentu se rodna ravnopravnost spominje kao princip koji treba prožimati sve politike. Međutim, kako ističu stručnjakinje, konkretne mjere koje bi to osigurale uglavnom izostaju.

“Reformska agenda se zaista vrlo malo bavi pitanjem prava žena. Kada se dokument pažljivo iščita, vidi se da i to malo mjera koje pominju žene nemaju razvijene precizne indikatore za praćenje i da su neke od ključnih oblasti za unapređenje položaja žena ostale rodno slijepe“, kaže Dragana Dardić, programska direktorica Helsinškog parlamenta građana Banja Luka, organizacije koja upravo u ovom periodu provodi kampanju “Ženska prava i Reformska agenda”, koja jasno poručuje, šta žene hoće od implementacije Reformske agende, kao i da se reforme mjere kvalitetom života žena i da žene i cijela javnost trebaju biti informisane šta reforme znače u svakodnevnici.

Iako žene čine većinu stanovništva u Bosni i Hercegovini, Kisin kaže da je „njihova stopa zaposlenosti oko 31 odsto, dok je kod muškaraca preko 50 odsto, što znači da žene u ovoj zemlji nemaju ni približno jednak pristup ekonomskim resursima, a bez ekonomske nezavisnosti nema stvarne slobode”.

Kakvo je zapravo trenutno stanje “na terenu” u oblastima u kojima se reforme trebaju provesti, može posvjedočiti Jasmina Kovačević iz Tuzle, koja sama odgaja dvoje djece i za koju, pitanje reformi nije apstraktno, jer ga ona osjeća svakodnevno, kako kroz račune za grijanje, tako i kroz nemogućnost da pronađe mjesto u javnom vrtiću: „Zimi biram hoću li više grijati ili više štedjeti na drugim stvarima. Nisam vlasnica stana, tako da nisam mogla aplicirati ni za jednu subvenciju za energetsku efikasnost“, kaže Jasmina.

Prema procjenama, između 30 i 40 odsto stanovništva u BiH živi u energetskom siromaštvu.

„Kada pogledamo ko su ti građani, vidimo da su to uglavnom penzioneri i penzionerke, samohrane majke, žene koje same vode domaćinstvo. To su najranjivije kategorije koje često moraju birati između osnovnih potreba”, kaže Dardić i nastavlja “ako reformska agenda predviđa ulaganja u energetsku efikasnost i renoviranje zgrada, ostaje nejasno koje će kategorije imati prioritet, jer ne postoje jasni indikatori koji bi pokazali da su te mjere socijalno osjetljive“.

Slična situacija je i kada je riječ o tržištu rada. Reformska agenda predviđa povećanje učešća žena za 15 odsto kroz aktivne mjere zapošljavanja. No, kako upozoravaju stručnjakinje, zanemaruje se ključni problem, a to je neplaćeni rad žena. Prema podacima UN Women iz 2023. godine, žene u Bosni i Hercegovini dnevno provode u prosjeku 6,32 sata na kućanskim poslovima i brizi o drugima, dok muškarci provode 3,31 sat.

„Ne možete govoriti o većem zapošljavanju žena, a ignorisati činjenicu da one već rade dvostruku smjenu – jednu plaćenu i jednu neplaćenu“, kaže Dardić.

Ove statistike i navode potvrđuju i iskustva građanki: „Mislim da muškarci i žene ne dijele jednako kućanske poslove. Čujem i od prijateljica da žene rade mnogo više u kući“, kaže Nataša Milanović iz Tuzle, dok Mirjana iz Banja Luke kaže “da bi kućni poslovi trebali biti jednako raspoređeni i da bi muškarci trebalo da imaju isto roditeljsko odsustvo kao i žene”.

Jedan od ključnih problema koji direktno utiče na položaj žena jeste dostupnost vrtića, jer upravo od toga često zavisi mogućnost žena da uopšte učestvuju na tržištu rada. Nedovoljan broj mjesta u javnim vrtićima, visoke cijene privatnih i neujednačeni kriteriji upisa dovode do toga da briga o djeci najčešće ostaje na majkama. U praksi to znači odgađanje zaposlenja, prekide u karijeri ili potpuno povlačenje sa tržišta rada, čime se dodatno produbljuju ekonomske nejednakosti i dugoročno ograničava finansijska nezavisnost žena.

„Mi smo konkurisali u državne vrtiće, nismo imali „štelu“. Djeca već dugo idu u privatni vrtić. Primamo subvenciju, ali opet nije ista cijena za sve građane“, kaže Tatjana iz Banje Luke.

Prema analizi UNICEF-a, povećanje obuhvata djece predškolskim obrazovanjem moglo bi omogućiti zapošljavanje više od 2.200 žena godišnje i generisati preko 500 miliona KM za ekonomiju u narednih 30 godina. Međutim, kako upozorava Jovana Kisin, problem vrtića nije samo porodično pitanje: „Kada sistem ne obezbijedi brigu o djeci, neko tu brigu mora preuzeti. U stvarnosti, to su žene. To nije individualni izbor, nego rezultat sistemskog propusta“, kaže ona.

U oblasti socijalne zaštite, Reformska agenda predviđa ujednačavanje prava na roditeljsko odsustvo, ali pitanje očinskog odsustva i dalje ostaje marginalizovano. „Postavlja se pitanje uvođenja neprenosivog roditeljskog dopusta za očeve, što postoji u zemljama Evropske unije“, kaže Jasminka Džumhur, ombudsmenka za ljudska prava BiH. Ona ističe da bez ravnomjernije podjele odgovornosti dolazi do preopterećenja žena: „Ako društvo ne obezbijedi adekvatnu infrastrukturu i ako se unutar porodice ne uspostavi ravnomjernija podjela odgovornosti, dolazi do preopterećenja žena. Rezultat toga je da mnoge žene sagorijevaju pokušavajući da usklade sve obaveze“. Džumhur takođe upozorava i na širi kontekst nejednakosti i da su „žene rjeđe vlasnice imovine, što im otežava pristup pravima i benefitima, uključujući i one vezane za zelenu tranziciju. Upravljanje resursima je dominantno u rukama muškaraca“.

Iako postoje zakoni, jaz između prava i stvarnosti ostaje veliki, “a žene u BiH nisu dovoljno zaštićene ne zato što nema zakona, nego zato što se ti zakoni ne provode kao prioritet“, kaže Kisin.

Posebno zabrinjava činjenica da Reformska agenda gotovo ne adresira nasilje nad ženama niti prepoznaje sextortion kao oblik rodno zasnovane korupcije.

Uprkos velikim očekivanjima, stručnjakinje upozoravaju da je proces donošenja reformi bio bez suštinskih konsultacija: „Sve se radilo ubrzano, kako se ne bi propustila sredstva, ali bez ozbiljnog razmišljanja o efektima“, kaže Dardić.

Međutim, “ako ta sredstva ne budu pravilno i pravedno usmjerena i na žene, reforme neće dati stvarne rezultate i zato su potrebni jasni planovi kako će se ona koristiti“, naglašava Džumhur.

Za mnoge žene, ove politike su životna pitanja.

„Kada gledam sve ove reforme, pitam se gdje sam tu ja“, kaže Jasmina.

Odgovor na to pitanje, čini se, tek treba da se napiše i to ne u strategijama, nego u stvarnom životu. Jer bez jednakih plata nema jednakosti. Bez sigurnosti nema dostojanstva. Bez ravnopravnosti u obrazovanju, zapošljavanju i pristupu resursima nema ekonomskog napretka. A bez toga, nema stvarnih reformi!

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad