Drugi je dan 19. Marša mira. Više od četiri hiljade učesnika prelazi drugu etapu i spušta se prema kampu Mravinjci odakle će ujutro nastaviti put Potočara, gdje će zajedno sa ostalim učesnicima komemorativnih pohoda učestvovati u iznošenju tabuta na Musalu. Među potresnim pričama učesnika Marša mira je i priča preživjelog Osmana Salkića.
“Jedan sam od sretnika koji je uspio preživjeti Marš smrti”, počinje svoju priču Osman Salkić. A 1992. je mislio i da mu život tek počinje. Završio je srednju školu i osnovao porodicu. No, onda kreće pakao.
Kada je Srebrenica pala, Osman je među posljednjima napustio svoj grad. S hiljadama drugih muškaraca krenuo je da spasi život.
“Mi prvu noć, što je bilo pogubno po nas, provodimo na Podšušnjarima. Čekalo se da se prikupi sva vojska da se organizujemo, donesena je odluka da trebamo krenuti. Već smo tada ujutro bili locirani, odakle kolona kreće. Od tada počinje taj naš pakao stradanja – pakao koji ja vama riječima ne mogu opisati”, objašnjava Osman.
Vrlo brzo smo, kaže Osman, shvatili da je njihov jedini cilj da nas ubiju.
“Onda se u čovjeku javlja neki inat, neka snaga, zašto da me ubije, ne dam, nećeš me ubiti i Božija volja da ostanete živi da vas ne pogodi među tolikom masom. Ja znam kad sam spavao i govorio ma neću više, ne mogu, neka me ubiju, šest dana ne jedem, ne spavam, ne pijem vode, i samo se trznem – šta će biti s mojom kćerkom ako ne dođem”, prisjeća se dalje Osman.
Na putu mrtvi i ranjeni kojima niko ne može pomoći. No, uspio je. Iz Šušnjara ih je kaže krenulo pa i 13 hiljada, ali istinu je spoznao tek na slobodnoj teritoriji, u Nezuku. Tada je svhatio koliko ljudi nema. Ne dolaze, niti će. Obuzela ga je gorčina i kada je prvi put ugledao porodicu.
“Osjećaj kada sam vidio dijete ne može se opisati, ali ono što me i danas ubija su riječi moje rahmetli punice, kada kaže ‘zete je li to nema mog Azmira’, a on je najmlađa žrtva koju su strijeljali Škorpioni u Trnovu. On je na put krenuo sa mnom”, nastavlja Osman.
Trideset sedam članova Osmanove uže porodice je ubijeno. Među njima i muž njegove sestre. Bajrami su, kaže, najteži.
“Prvo dočekivanje s Bajram namaza, čekaju me njeno troje djece, to su stvari koje ne možete opisati, teško je to, teško”, dodaje .
Neki su možda mislili, kaže Osman, “kako je mogao prevesti svog oca, a naše nije”, ali bila je puka sudbina. Hoćete li se naći na mjestu gdje će pasti granata, hoće li vas pogoditi metak…
Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!