Otišao je i Halid - Šta će nam ostati?

Otišao je Halid Bešlić, jedan od posljednjih reprezentativaca Bosne i Hercegovine — one prave, dobre, pitke, skromne, a moćne.
Neki će pisati o njegovim sjajnim nastupima, neprolaznim hitovima, velikim koncertima, ali najviše treba pisati o dobroti.

Halid je bio i ostaće najbolji čovjek među svim pjevačima koji su ikada pustili glas na ovim prostorima. To će potvrditi desetine hiljada ljudi koji su s njim makar popili kafu, koji su ga sreli, zamolili barem za sliku.
Bila je to dobrota koja se mogla opipati, ona u koju ne mogu posumnjati ni najveći skeptici — dobrota kojom su obdareni samo rijetki sretnici kojima Bog daje da prožive život toliko voleći.
Neki ne udahnu toliko puta koliko je puta Halid zagrlio i pomogao.

Čak i kada se po sarajevskoj čaršiji pričalo da je njegovo zdravstveno stanje teško, nije dao da se oplakuje.
Pustio je da se o njegovu slavu i dobrotu posljednji put očešu razni dripci s estrade, koji su tobože marili za njega.
One prave prijatelje — smirivao je.

Prihvatio je svoju sudbinu onako kako to mogu samo veliki ljudi — dostojanstveno i mirno, baš kako je i živio: pomažući drugima, a ne sebi.

Otišao je Halid, najbolji čovjek među pjevačima, najveći insan među ljudima.
Šta će ostati?
Hoće li ikada više moći, u ovom okrutnom svijetu koji favorizira bezvrijedno i prazno, u ovoj zemlji koju truju mržnja i zloba, odrasti još jedan takav?

Čovjek za kojeg je svako ko ga je upoznao kazao da mu je prijatelj.
Čovjek pred kojim su kapitulirali i najveći zlobnici.
To je tako rijetko — da nema ružne riječi za jedan život.

Ostaju suze.
Preko romanijskog kamena spuštaju se u grad dvije vode spojene u jednu, onu koju je tako lijepo opjevao.
Puno će teći dok se ne pojavi neko sličan.

Takva se čuda baš rijetko dešavaju.