Pavle Grbović u Pressingu: Na vlasti u Srbiji su radikali – samo prepakovani

U uvodu emisije novinar je podsjetio na nedavnu tugu koja je ujedinila cijeli region – smrt Halida Bešlića – i kontrastirao je s atmosferom podjela, mržnje i propagande koju, kako je naveo, siju politički lideri u regionu. „Halid nas je podsjećao da pjesma i dobrota ne pitaju za pasoš, a emocija ne zna za entitete. Sve suprotno od onoga što danas gaje vladari političke tame“, rekao je voditelj, ističući da se stvarnost ne mijenja samo izborima – naročito kada su daleko od poštenih.

Napad bez kazne

Govoreći o sopstvenom iskustvu s napadima, Grbović je potvrdio da za fizički napad na njega niko nije odgovarao:

„Takvi napadi su legitimizovani i inspirisani od strane vlasti. Najveći problem nije kada vas napadne režim, već kada vas označe kao izdajnika i prepuste nekom zaluđenom građaninu da ‘ispuni patriotsku dužnost’.“

Grbović je upozorio da takva atmosfera stvara teren za tragične ishode i društvo straha:

„To je jedna otrovna i opasna situacija. Kada nekog targetirate kao izdajnika, vi ga pretvarate u legitimnu metu.“

„Na vlasti su radikali – samo prepakovani“

Govoreći o korijenima političkog nasilja, Grbović je ocijenio da je ono „prirodna posljedica 13 godina vlasti radikala“.

„Rebrandirali su se, obukli novo odijelo, ali suštinski su ostali isti. To je politička grupacija koja svoj smisao pronalazi u postojanju neprijatelja. Nekad su ratovali sa regionom, danas ratuju sa sopstvenim građanima.“

Prema njegovim riječima, vlast u Srbiji je stvorila „novu vrstu lažnog patriotizma“:

„Patriota je samo onaj koji je za Vučića. Svi ostali su izdajnici. Više nije važno ni koje ste vjere, ni nacije – važno je da li se uklapate u njihov biznis model.“

„Neprijatelji u sopstvenim redovima“

Grbović je istakao i paradoks u spoljnoj politici Srbije:

„Najveći partner režima je Viktor Orban – čovjek koji se pojavljuje sa šalom Velike Mađarske, koja uključuje dijelove Srbije. Da li neko ko vodi računa o nacionalnim interesima može pristati na to? Naravno da ne.“
Po njegovim riječima, vlast snagu dokazuje „maltretiranjem regiona i sopstvenog društva“:

„Pošto više nema neprijatelja spolja, oni ga traže iznutra – u svima koji drugačije misle.“

Grbović je govorio o viziji „nove Srbije“ — zemlje koja bi, kako kaže, mogla postati ono što je pokušala biti 2000. godine, nakon demokratskih promjena i rušenja režima Slobodana Miloševića.

„To je ona Srbija koja je mogla da nastane da smo izdržali duže od tri godine nakon 5. oktobra. Tada smo krenuli putem povratka u svijet, ali nije postojala politička elita dovoljno hrabra da taj put dovrši“, rekao je Grbović.

Srbija koja „miruje sa sobom i sa susjedima“

Grbović je objasnio da njegova generacija političara, kao i studenti okupljeni na protestima, žele Srbiju koja je u miru i sa sobom i sa okruženjem.

„Ukoliko vi nemate mir na unutrašnjem planu, ako ne možete razgovarati s onima koji misle drugačije, ne možete biti konstruktivan faktor u regionu. A Srbija to po prirodi stvari mora da bude – ne hegemon, nego odgovoran susjed“, poručio je.

Dodao je da Srbija, kao najveća zemlja regiona, ima i najveće potencijale, ali ih ne može iskoristiti dok se ne oslobodi kompleksa i političke nesigurnosti vlasti:

„Srbija treba da dokaže da zaslužuje ključnu ulogu na Balkanu, ali ne kroz dominaciju, već kroz stabilnost i povjerenje.“

„Vučić je izvor nestabilnosti, a ne faktor mira“

Govoreći o aktuelnom režimu, Grbović je naglasio da Aleksandar Vučić nije garant stabilnosti, već njen glavni remetilački faktor:

„Vučić se na Zapadu predstavlja kao ključni faktor mira, ali je zapravo glavni izvor potencijalne nestabilnosti. On trguje time da, ako ga puste da radi šta hoće, neće zapaliti region – a ako ga napadnu, prijeti krizama u Bosni, Crnoj Gori i na Kosovu.“

Stabilokratija umjesto demokratije

Grbović je podsjetio da je u Srbiji posljednjih 13 godina uspostavljen model koji naziva „stabilokratijom“ – sistemom u kojem se privid političke stabilnosti održava na štetu demokratije:

„Demokratija u Srbiji je žrtvovana radi prividne stabilnosti. Na kraju smo došli do paradoksa – više nema ni stabilnosti, ni demokratije. Danas je demokratija slabija nego što je bila prije 13 godina, što je tragičan i protivrečan rezultat.“

Poruka regionu

Na kraju je poručio da nova Srbija, koju predstavljaju mladi i opozicija, mora biti zemlja koja prestaje proizvoditi strah, konflikte i neprijatelje:

„Nova Srbija mora da bude zemlja mira, dijaloga i odgovornosti. Jer samo Srbija koja je načisto sa sobom može biti dobar susjed svima u regionu.“