Ruska invazija na Ukrajinu konačno je probudila Europsku uniju u smislu strateške važnosti Zapadnog Balkana i mogućnosti da Moskva iskoristi neriješene sporove u regiji kako bi potkopala Zapad, navodi se u analizi političkog magazina Politico. Kao rješenje kompleksne geopolitičke situacije u regiji autor teksta predlaže konkretna rješenja kao što su promjene u pristupnom procesu za zemlje Zapadnog Balkana, ali i konkretniji angažman njihovih zvaničnika u institucijama EU, kako u neformalnim sastancima tako i pri donošenju nekih zakona.

Urednik Paul Taylor u tekstu naslovljenom ‘EU mora iskoristiti geopolitički trenutak na Balkanu‘ upozorava kako Europska unija treba integrirati šest zemalja ukupne populacije manje od 18 miliona stanovnika ili riskira da ih Rusija i Kina iskoriste u “svojim igrama moći”. Uprkos razočarenju zbog sporog tempa napretka, smatra Taylor, pristupanje EU ostaje najbolji mogući ishod za Albaniju, Bosnu i Hercegovinu, Kosovo, Crnu Goru, Sjevernu Makedoniju i Srbiju, ali i za ostatak Europe.

“Ako ih EU nastavi držati udaljenima, alternative bi mogle uključivati zbližavanje s Rusijom, pojava neliberalne, nesvrstane zone koja bi se mogla protezati od Mađarske do Turske, ili – još gore – silazna spirala u novi oružani sukob, uključujući toksičnu mješavinu organiziranog kriminala i naoružane migracije”, navodi se u tekstu.

Podsjetivši na zamor kod procesa proširenja u nekim zapadnoeuropskim prijestolnicama, pogotovo Hagu i Parizu, te uvjerenja da je ovakav status quo održiv, situacija se može činiti pod kontrolom ali nije održiva zauvijek, smatra Taylor.

“Ne postoji garancija da će neriješeni sukobi unutar BiH ili između Srbije i Kosova ostati zamrznuti uz manja rasplamsavanja, ili da lokalno političko nasilje neće eskalirati, privlačeći vanjske igrače i potičući nove tokove izbjeglica, oružja i droge u EU. Nedavni sukobi oko registarskih tablica za automobile kosovskih Srba pokazuju kako mala iskra može zapaliti suhi fitilj”, naglašava.

Dodaje kako je napad ruskog predsjednika Vladimira Putina na Ukrajinu rasplamsao ultranacionalizam među “tvrdokornim proruskim Srbima” i vratio intenzivna sjećanja na stradanja i razaranja iz 1990-ih.

“Moskva pokušava raspirivati sveslavenski pravoslavni nacionalizam i iskorištavati podjele gdje god može. Dala je podršku čelniku bh. Srba Miloradu Dodiku u njegovim prijetnjama odcjepljenjem od BiH i širila dezinformacije kako bi pojačala neprijateljstvo kosovskih Srba prema vladi u Prištini”, ističe autor.

A tu je i druga svjetska sila koja vrši utjecaj i pokušava zadovoljiti svoje interese, ali drugim putem. Kina.

“Kina je, sa svoje strane, uglavnom težila gospodarskim ulaganjima, koristeći okvir 14+1 unutar svoje inicijative ‘Belt and road’ kako bi se vezala s lokalnim čelnicima koji tragajuza ambicioznim infrastrukturnim i odbrambenim projektima. Kina slijedi rusko vodstvo po pitanju Zapadnog Balkana u Vijeću sigurnosti UN-a i koristi svoje financijske resurse kako bi odvratila balkanske države od podrške ključnim rezolucijama o kršenjima ljudskih prava u Xinjiangu ili Hong Kongu”, pojašnjava Taylor.

Upozorava i na medijski utjecaj Rusije u Srbiji, gdje provladini mediji prenose ruski narativ o ratu u Ukrajini, a mediji u ruskom vlasništvu pridonose “antikosovskoj ratnoj histeriji”.

“Rusija i Kina doprinijele su ponovnom naoružavanju Srbije. Moskva također ima moćnu energetsku polugu budući da Srbija dobiva 80 posto plina iz Rusije, dok je BiH u stopostotnoj ovisnosti. Djelomično kao rezultat toga, Srbija je odbila uskladiti stavove sa sankcijama EU protiv Rusije, što je izazvalo negativne reakcije u Briselu”, navodi se u tekstu.

Autor smatra kako EU posjeduje dugoročno snažnije poluge u regiji, ukoliko ih je voljna iskoristiti, uzimajući u obzir sveopštu težnju pridruživanju bloku, s izuzetkom Srbije.

Dakle, šta bi EU sada trebala učiniti? Prva stvar je vidljiviji politički angažman.

EU je ovu godinu bolje započela posvetivši pažnju dugo zanemarivanoj regiji. Održana su dva samita EU i Zapadnog Balkana — jedan po prvi put u regiji — plus oživljavanje Berlinskog procesa za podršku regionalnoj ekonomskoj integraciji u pripremi za pridruživanje jedinstvenom tržištu EU. Čelnici Zapadnog Balkana prisustvovali su inauguralnom samitu nove Europske političke zajednice u Pragu u oktobru, koju je osmislio francuski predsjednik Emmanuel Macron, podsjeća autor i ističe kako se ovakav angažman mora nastaviti.

Druga stvar je, smatra, isticanje pogodnosti pristupanja i sudjelovanja.

“EU treba preoblikovati svoj nezgrapni proces pristupanja kako bi unaprijed raspodijelio više financijskih i tržišnih prednosti članstva kako kandidati napreduju s reformama. Trenutno primaju tek malu količinu pretpristupne pomoći dok se ne pridruže”, predlaže Taylor.

Također, dodaje, zvaničnici iz regije bi trebali imati određeni angažman u radu institutcija u Briselu.

“EU bi trebala pozvati ministre iz regije da prisustvuju neformalnim sastancima vijeća o pitanjima od zajedničkog interesa. Trebao bi potaknuti zemlje Zapadnog Balkana da izaberu promatrače u Europski parlament u isto vrijeme kad i europski izbori 2024., kako bi imali glas, ako ne i pravo glasa, u donošenju zakona EU”, naglašava.

Najveći dio teškog posla treba obaviti u zemljama kandidatima, pojašnjava Taylor, dodavši kako je većina njih i dalje daleko od ispunjavanja osnovnih uvjeta demokracije, vladavine prava, slobode izražavanja i borbe protiv korupcije kako bi se kvalificirale za članstvo.

“Kao i uvijek, to je problem kokoši i jajeta. Zašto bi balkanski političari provodili bolne reforme koje bi mogle olabaviti njihovu moć i novac za tako daleku i neizvjesnu perspektivu? EU će morati više raditi sa dna, podupirući civilno društvo, ženske organizacije i mala poduzeća kao pokretače promjena, istovremeno nudeći poticaje i vršeći pritisak odozgo. U ovom geopolitičkom trenutku, EU jednostavno sebi ne može priuštiti da ostavi regiju da trune”, zaključuje.