Zločini su uvijek provođeni brzo, a pravdu su porodice žrtava uvijek predugo čekale ili je pak nikada nisu dočekale. To je ratna i poslijeratna istina u BiH. Porodice nestalih i bivši logoraši iz Hadžića zbog toga su održali protest ispred Tužilaštva. Nikada nisu dočekali da njihovi nestali članovi porodica, poznanici i prijatelji budu pronađeni. Počinitelji i nalogodavci zločina su, poručuju, dobro poznati.

Suznim očima, koje gube nadu, Zlata Krajina gleda na Tužilaštvo BiH. Svog ubijenog brata traži 30 godina. Iz Hadžića je odveden ‘92. u Lukavicu. Od tada mu se gubi svaki trag. Ostale su samo uspomene i fotografija.

”Željela bih da se nađe i da se nešto uradi…. ali teško… bila sam ovdje… sumnjam da će se ikada naći…”, govori Zlata Krajina za N1.

Porodice tragaju za još 73 nestale osobe sa područja Hadžića. Od Tužilaštva traže rješavanje slučaja odvođenja grupe od 46 ljudi iz kasarne “Slaviša Vajner-Čiča” Lukavica. Almin Đelilović je kao dvadesetjednogodišnjak šest mjeseci bio zatočen.

”U popodnevnim satima je uletjela ekipa ekstremista i tu su vršena divljanja na nedužnim logorašima, izrazito na mlađim, da bi se 23. juna u predvečernjim satima na vratima pojavila grupa od 5-6 ljudi koji su imenom i prezimenom prozvali ovih 46 osoba”, prisjeća se Đelilović.

Njihovi glasovi čuli su se tog dana i nikada više. Svjedok svih dešavanja je i Nenad Krvavac.

”Tukli su me jer sam musliman, a imam srpsko ime… bilo je torture… kopao sam tranšeje, tukli su nas svaki dan”, potresna je ispovijest Nenada Krvavca.

Za posmrtnim ostacima oca i sina traga i Sanela Kadrić. Na njena vrata 92’ došli su pripadnici Kriznog štaba Hadžići. Među njima je prepoznala i svog školskog druga i smatrala je da će sve biti uredu.

”Mislili smo da je to formalno, informativan razgovor… međutim… mislila sam da će se vratiti da će biti samo četiri dana, da će to biti informativan razgovor kao što su rekli… Od tada nikada ništa”, navela je Sanela Kadrić.

Tužilaštvo BiH pred vratima imalo desetine svjedoka, niko nije pozvan da da izjavu

Svi nesrbi koji su tada pozvani na razgovor odvezeni su u autobusima u kasarnu u Lukavici.

”Porodica mi je komplet uništena… brat, supruga njegova i kćerka. Sin je bio zarobljen, maltretiran. Njih nikada nisam našla. Željela bih da ih nađem da znamo gdje su njihove kosti…”, govori sjetno Ifeta Hrnjić.

Zbog toga traže konačno djelovanje Tužilaštva. Svi akteri su, poručuju, poznati.

”Komandant Sarajevsko-romanijskog korpusa, kasarna ”SVČ” Lukavica bio je pukovnik Tomislav Šipčić, zar je realno misliti da 300 ljudi dođe u pet autobusa u kasarnu da vi to ne znate? Ovdje se radi o banalnim stvarima. I nadam se da će ljudi u Tužilaštvu početi da rade svoj posao”, izričit je Almin Đelilović, predsjednik logoraša “Da se ne zaboravi i ne ponovi 92-95” Hadžići.

Tužilaštvo BiH je tako danas ispred svojih vrata imalo desetine svjedoka. Niko nije pozvan da da izjavu, a predmet, kažu porodice nestalih i bivši logoraši, nikada nije pokrenut.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad