Predsjednik Papinske akademije znanosti za N1: Moć se postavlja iznad zakona, međunarodni poredak je u ozbiljnoj krizi

Sagovornik N1 jedan je od vodećih svjetskih stručnjaka za pitanja prehrambene sigurnosti, siromaštva i održivog razvoja. Predsjednik je Papinske akademije znanosti u Vatikanu, a tijekom svoje dugogodišnje akademske i međunarodne karijere obnašao je dužnost glavnog direktora Međunarodnog instituta za istraživanje prehrambene politike (IFPRI) u Washingtonu te bio profesor na Sveučilištu u Bonnu, gdje je vodio Centar za istraživanje razvoja (ZEF). Njegov znanstveni rad obuhvaća odnos ekonomskih nejednakosti, globalnih prehrambenih sustava, klimatskih promjena i međunarodne razvojne politike, s posebnim naglaskom na položaj najsiromašnijih društava.

N1: Profesore von Braun, na prošlomjesečnom plenarnom zasjedanju Papinske akademije znanosti papa Lav XIV. govorio je o nekim od velikih izazova s kojima se suočava znanost, posebno o ubrzanom razvoju umjetne inteligencije. Postavio bih pitanje koje, čini mi se, stoji u pozadini mnogih takvih rasprava. Znanstvene spoznaje iznimno su se proširile, dajući čovječanstvu mogućnosti koje su prije samo nekoliko generacija bile nezamislive. Ipak, naša sposobnost da se tim mogućnostima odgovorno koristimo ostaje neizvjesna. Kako razumijete taj nesrazmjer? Je li znanstveni napredak jednostavno nadmašio naš moralni razvoj ili je posrijedi nešto temeljnije?

Znanstvene spoznaje rasle su eksponencijalno, usporedno s rastom svjetskog stanovništva i bogatstva. Mudrost, međutim, nije rasla istom brzinom. Ali trebamo imati na umu i to da je upravo znanost poboljšala životne uvjete i smanjila smrtnost. Postoji nesrazmjer između tehnološkog napretka, koji otvara nove mogućnosti, i njegovih negativnih posljedica kada taj napredak ne služi siromašnima i narušava zdravlje našeg planeta. Papa Franjo na to je upozorio u svojoj enciklici Laudato si’. Spomenuli ste umjetnu inteligenciju. Ona će iz temelja promijeniti znanost i inovacije, ali i svijet rada. Papa Lav skrenuo je pozornost na to svojom enciklikom Magnifica Humanitas. Želim naglasiti da znanstvenici moraju razmatrati ne samo mogućnosti koje znanost otvara nego i njezine tamne strane, i to ne tek naknadno. Znanost mora u sebe uključiti etiku.

N1: Govorite o etičkoj odgovornosti znanstvenika, ali koliki utjecaj oni zapravo imaju na političku i ekonomsku primjenu svojih otkrića? Pitam se očekujemo li ponekad od znanosti da riješi probleme čiji uzroci leže daleko izvan nje same.

Inovacije koje proizlaze iz znanosti, jednom kada postanu proizvodi i usluge, više nisu pod kontrolom znanstvenika. U toj fazi odgovornost prelazi na poslovni sektor i političku regulaciju. Ipak, znanstvenici kao dio društva mogu svojim analizama i sudjelovanjem u javnoj raspravi utjecati na političke procese.

Moć se postavlja iznad međunarodnog prava

N1: Velik dio međunarodnog poretka uspostavljenog nakon 1945. godine počivao je na obećanju da suradnja, međunarodno pravo i zajedničke institucije mogu ograničiti upotrebu moći. Danas se to obećanje čini sve krhkijim. Na temelju Vašeg iskustva rada s međunarodnim institucijama, koliko je ozbiljna sadašnja kriza? Svjedočimo li raspadu jednog političkog poretka ili je počelo slabjeti i samo temeljno uvjerenje u međunarodnu suradnju?

Kriza je doista ozbiljna. Uvjerenje u međunarodnu suradnju nije oslabilo među ljudima općenito, nego je izloženo napadima moćnih. Zapravo svjedočimo pomaku od multilateralizma prema svojevrsnom plurilateralizmu. Moć se postavlja iznad zakona. Međunarodno pravo, bilo da je riječ o trgovinskim sporazumima Svjetske trgovinske organizacije, Ženevskim konvencijama o pravilima ratovanja ili međunarodnom kaznenom pravu i nadležnim sudovima, sve se češće ignorira. Međunarodne obveze, poput onih preuzetih konvencijama o klimi i biološkoj raznolikosti, ciljeva održivog razvoja i humanitarne pomoći, potiskuju se na marginu. Ipak, i dalje postoji velika većina srednjih i malih država koje snažno podržavaju multilateralizam i međunarodnu vladavinu prava. One moraju zajednički djelovati kako bi očuvale ta globalna javna dobra. U tome im mogu pomoći i nedržavni akteri poput medija, nevladinih organizacija i crkava.

N1: Velik dio svoje karijere posvetili ste istraživanju gladi i uvjeta pod kojima je društva mogu prevladati. Ono što zabrinjava jest činjenica da glad opstaje u svijetu koji raspolaže izvanrednim mogućnostima proizvodnje hrane. Gaza je političku dimenziju izgladnjivanja posebno jasno stavila u prvi plan. Nakon desetljeća istraživanja i međunarodnih napora, kako danas razumijete opstajanje gladi? S čime se još uvijek nismo spremni suočiti?

Činjenica je da se glad na globalnoj razini smanjila: 1990. godine pogađala je 20 posto svjetskog stanovništva, a danas osam posto. Međutim, taj udio već desetljeće ostaje na osam posto, što znači da nema napretka. Iskorjenjivanje gladi postalo je teže zbog sukoba, primjerice u Sudanu, nekoliko drugih afričkih zemalja i Gazi; zbog diskriminacije žena, kao u Afganistanu; zbog klimatskih promjena te nedovoljnih ulaganja u prehrambene sisteme i socijalnu zaštitu. Ove godine posebno su izražene prepreke trgovini energentima, gnojivima i hranom u području Crnog mora, Perzijskog zaljeva i Crvenog mora, što negativno utječe na globalnu sigurnost opskrbe hranom. Ipak, postoje i pozitivne političke promjene bez kojih bi stanje bilo još gore. Samiti Ujedinjenih naroda o prehrambenim sistemima, koji se održavaju od 2021. godine, mobilizirali su znanstvenu zajednicu i koalicije za djelovanje, a mnoge su zemlje bolje nego prije organizirale svoje napore u smanjenju gladi.

N1: Ako već raspolažemo znanjem i resursima potrebnima za sprječavanje gladi, nije li njezino daljnje pojavljivanje u konačnici pitanje političkih odluka?

Glad je danas uglavnom nusproizvod političkih odluka donesenih u kontekstu oružanih sukoba. Zapravo, u usporedbi s prošlim stoljećem, velike gladi postale su rijetke. Ipak, one su potpuno neprihvatljive. Ove godine zabilježen je 61 oružani sukob i 11 ratova. Kako se sukobi i politika moći nastavljaju razvijati, bojim se da bismo mogli svjedočiti sve većem broju lokalnih gladi zbog zloupotrebe hrane kao oružja.

Ekonomska nejednakost, klimatska nepravda i moć korporacija

N1: Kapitalizam je stvorio golemo bogatstvo, ali je istodobno očuvao duboke nejednakosti. Budući da ste velik dio karijere posvetili proučavanju ekonomskog razvoja, vjerujete li da se postojeći ekonomski sistem može dovoljno reformirati ili su neke njegove strukturne proturječnosti nespojive s pravednijom raspodjelom bogatstva i mogućnosti?

Postoji velika raznolikost ekonomskih sistema. Izazovi reformi razlikuju se ovisno o stupnju razvoja i društveno-ekonomskom kontekstu pojedinih zemalja. Visoka razina nejednakosti nepravedna je, ali ona ujedno koči gospodarski rast i šteti razvoju. Politički režimi koji ne uspiju odgovoriti na temeljne probleme nejednakosti dugoročno neće opstati. Međutim, to dugo razdoblje može potrajati prilično dugo zbog političke represije u autokratskim sistemima.

N1: Može li politička jednakost doista postojati u društvu obilježenom dubokom ekonomskom nejednakošću?

U vezi s Vašim složenim pitanjem, filozof i ekonomist Albert Hirschman predložio je razlikovanje uzroka zbog kojih politička i ekonomska nejednakost mogu istodobno postojati. Njegov koncept društvenih izbora poznat je kao Exit, Voice and Loyalty (izlazak, glas i lojalnost). Taj koncept sam po sebi ne podrazumijeva da politička nejednakost mora opstati. Međutim, ona može opstajati u uvjetima duboke ekonomske nejednakosti jer nejednak pristup mogućnosti izlaska (Exit) i nejednaki troškovi javnog izražavanja nezadovoljstva (Voice) omogućuju vladama i drugim institucijama da ignoriraju pritužbe i prisiljavaju ljude na lojalnost (Loyalty). Zato liberalne demokracije moraju omogućiti svim građanima da se njihov glas čuje kako bi se prevladale političke i ekonomske nejednakosti.

N1: Više ste puta upozoravali na posljedice klimatskih promjena za najsiromašnija društva svijeta. Oni koji su najmanje pridonijeli ovoj krizi često trpe njezine najteže posljedice. Vidite li među bogatim državama istinsku spremnost da preuzmu odgovornost za tu povijesnu nepravdu?

Klimatska nepravda velika je i sve izraženija jer klimatske promjene napreduju brže nego što političke mjere uspijevaju odgovoriti na njih. U Europi i dijelovima Azije još uvijek postoji spremnost da se preuzme odgovornost, ali ona nije dovoljna. Pristup utemeljen na pravednosti trebao bi uzeti u obzir sljedeće: tri milijarde najsiromašnijih ljudi na svijetu pretrpjet će najteže posljedice; četiri milijarde ljudi sa srednjim prihodima morat će same snositi troškove prilagodbe, dok bi najbogatija milijarda trebala financirati smanjenje emisija stakleničkih plinova, odnosno ublažavanje klimatskih promjena, kao i pomoć najsiromašnijim trima milijardama ljudi u suočavanju s njihovim posljedicama. Energetska tranzicija te suočavanje sa zdravstvenim i prehrambenim posljedicama klimatskih promjena zahtijevaju mnogo odlučnije djelovanje posvuda. Zaostajemo za opasnošću koja neprestano raste. Ne smijemo više gubiti vrijeme. U Papinskoj akademiji znanosti snažno smo usredotočeni na otpornost na klimatske promjene. Tokom 2025. i 2026. organiziramo osam regionalnih konferencija koje okupljaju znanstvenike, predstavnike lokalnih vlasti, gradonačelnike i mlade.

N1: Umjetna inteligencija i biotehnologija obećavaju velik napredak u poljoprivredi i sigurnosti opskrbe hranom. Ipak, te tehnologije sve više kontroliraju moćne korporacije. Kako možemo osigurati da znanstvene inovacije smanjuju globalnu ovisnost, umjesto da stvaraju njezine nove oblike?

I umjetna inteligencija i nove biološke znanosti, poput tehnologije CRISPR, nude mogućnosti za inovacije u prehrambenom sistemima. Te su nam inovacije potrebne kako bismo odgovorili na potražnju za hranom, poboljšali zdravstvenu ispravnost proizvoda i povećali održivost proizvodnje. Umjetna inteligencija doista je u velikoj mjeri koncentrirana u rukama nekoliko velikih kompanija. Njima je potrebna regulacija. Osim toga, umjetna inteligencija nosi rizike zloupotrebe u biološkim znanostima, što također zahtijeva odgovarajuću regulaciju. Papa Lav u svojoj je enciklici jasno izložio rizike povezane s umjetnom inteligencijom. Mi se u Papinskoj akademiji znanosti već deset godina bavimo umjetnom inteligencijom i robotikom. Predlažem osnivanje međunarodne agencije za umjetnu inteligenciju, po uzoru na Međunarodnu agenciju za energiju, koja bi imala kapacitete za procjenu i kontrolu rizika, kao i etički odbor. Osim toga, zemljama s niskim prihodima mora se omogućiti pristup koristima umjetne inteligencije, a ne samo uzimati njihove podatke.

N1: Tko bi u konačnici trebao određivati smjer poljoprivrednih inovacija: oni koji razvijaju tehnologije ili oni čiji životi ovise o njima?

Poljoprivredne inovacije ne stvaraju samo znanstvenici. I poljoprivrednici su inovatori. Sistemi poljoprivrednih inovacija najbolje funkcioniraju kada znanstvenici surađuju s poljoprivrednicima i drugim sudionicima prehrambenog sistema. Poljoprivredna istraživanja koja su odvojena od ljudi koji se bave praktičnim radom rijetko donose plodove.

Kantovo pitanje: Čemu se smijemo nadati?

N1: Privukao mi je pažnju optimizam koji ste izrazili u jednom nedavnom intervjuu. To mi je posebno zanimljivo jer dolazi od čovjeka koji se toliko godina suočava sa siromaštvom, glađu i neuspjesima međunarodne suradnje. Što Vam je omogućilo da sačuvate takvo povjerenje? Je li u Vašem profesionalnom životu bilo trenutaka kada su činjenice upućivale na sasvim suprotan zaključak?

Postoje dobri razlozi da ostanemo optimistični. Primjerice, znanost i javno djelovanje znatno su smanjili smrtnost djece i majki, gotovo u skladu s ciljevima održivog razvoja. Drugo, vidim toliko ljudi u civilnom društvu i znanstvenoj zajednici koji rade na poboljšanju dobrobiti ljudi u svojim lokalnim sredinama i na zaštiti prirode. Oni postižu mnogo. Čak i u zemljama koje se nalaze u dubokim teškoćama zbog političkih neuspjeha uvijek sam pronalazio predane ljude. Treće, dugoročna perspektiva pomaže nam razviti realističan optimizam. Europa ima tužnu historiju u 20. stoljeću, ali je nakon toga, gotovo čudesno, uspjela dovesti svoje prilike u red. To mogu učiniti i druge regije svijeta, i nadamo se da pritom neće morati prolaziti kroz katastrofe kakve smo mi doživjeli u Europi. Kada govorimo o društvenom napretku i iskorjenjivanju gladi, Kina i Vijetnam predstavljaju uspješne primjere, a postoje i drugi. Naravno, propadanje zemalja zahvaćenih nasilnim sukobima, poput Sudana, duboko me rastužuje. Istraživanja usmjerena na smanjenje gladi moraju povezivati znanost o prehrambenim sistemima s političkim znanostima i ekonomijom.

N1: Svoje razgovore s misliocima različitih intelektualnih, kulturnih i religijskih tradicija često završavam pitanjem o nadi. Isto bih pitanje želio postaviti i Vama. Što nada znači Vama osobno i gdje pronalazite razloge da sačuvate nadu u budućnost čovječanstva?

Immanuel Kant, veliki filozof iz pruskog grada Königsberga, koji se danas zove Kalinjingrad, predložio je da se ključna životna pitanja sažmu u tri: Što mogu znati? Što trebam činiti? Čemu se smijem nadati? Na to treće Kantovo pitanje moramo odgovoriti i pojedinačno i kolektivno. Kršćanstvo i druge religije temelje se na načelu nade. Znanost pruža nadu i dokazala je da može ostvariti ono što obećava. Predanost ljudi, naročito mladih, također nam daje nadu. Moramo se udružiti kako bismo se suprotstavili silama politike moći i dezinformacijama te omogućili da nada doista dovede do pozitivnih promjena.