Jedan od preživjeloh svjedoka zločina u Ahmićima, Adnan Zec, danas je na obiježavanju 30. godišnjice od ovog zločina podijelio svoja iskustva od 16. aprila 1993. godine. Kako je kazao, bio je 13-godišnji dječak čije je djetinjstvo tada zavijek nestalo.

“Ahmići, 16. april 1993 i akcija “48 sati pepela i krvi” je mjesto gdje je moje 13-godišnje djetinstvo zauvijek nestalo. Tu je moja porodica ubijena i nedužne bošnjačke porodice su ubijene i spaljivane sa namjerom da zauvijek budu istrebljeni. Probudila me pucnjava, moje dvije sestre i ja smo pitali roditelje šta se dešava”, kazao je Zec na početku govora.

“Zločinci su zapalili našu kuću, pokušali smo ugasiti vatru ali nismo uspjeli. Izašli smo napolje i vidjeli komšije ubijene i hrvatske vojnike kako stoje pored njih. Samo 20-ak metara dalje kod kuće komšije Huseina stojala su tri vojnika sa hrvatskim oznakama”.

Vidio je vojnike i dotrčao do njih.

“Dotrčao sam do njih i nesvjestan šta se dešava, pitali su me: Gdje ćeš, mali? Gdje ideš? Ja sam rekao da bježim jer se puca, a oni su mi rekli da moram nazad. Čim sam okrenuo leđa, ispucali su mi dva rafala u leđa. Od dva rafala, pogodila su me dva metka. Gledao sam u padu kako roditelji trče prema meni, otac je molio da njega ubiju a ostave majku i sestre. Oni to nisu slušali, nego su tri puta rekli: ubij ih!“.

Kaže kako danas te iste riječi i dalje odjekuju u mojoj glavi.

“Danas 30 godina poslije, te riječi i dalje odjekuju u mojoj glavi. Još gledam kako mi roditelji padaju dok mi rafali odjekuju ušima. U tom momentu sam više bio nesvjestan nego svjestan činjenice da sam u tom momentu ostao potpuno sam. Sitna kiša je i dalje padala tog dana, kao da je pokušala ugasiti plamenove iz kuća koje su sistematski paljene. Krikovi djece, jauci i suze su se i dalje čuli“.

Zec je ispričao kako je nakon toga osam dana bio ranjen i krio se.

“Osam dana sam se ranjen krio i gledao užase i pustoši sela i mislio sam da sam jedini preživjeli. Pitao sam se ima li smisla sam samcat na ovom svijetu živjeti i dalje. Osam dana sam krv lio i gledao ljude, žene i djecu kako jauču. Pomoći im nisam mogao. Pao sam u nesvjest, a kada sam se probudio bilo mi je teško što sam jedini preživjeli. Ovo je samo dio užasa koji je zadesio nas stanovnike Ahmića“, kazao je u emotivnom obraćanju Adnan Zec.