Posla je bilo za poljoprivrednika, povrata investicije nije. "Zbog pandemije, zasijte više”, rekli su im političari prije godinu dana. Zasijali su, krompir je rodio, ali je ostao neprodat. Viškove, oko 37 tona, domaćeg krompira su podijelili, naravno imali su kome.

U promrzlim rukama stišću plastičnu činiju. Čekaju na hladnoći, svoj topli obrok. Jedini koji mogu da priušte danas u javnoj kuhinji. Iza maski, skriva se hiljadu priča. A sve su tužne i liče jedna na drugu.

Anketa:

“Dolazim ovdje, imam njihovu karticu. Šta bih ja drugo? Oni kuhaju hranu, mi jedemo i tako. Dobijemo hljeb i hranu kuhanu i to nam je super”.

“Za lijekove dam 140 km, a dobijem 195. Možete misliti kako je. Opet, nekako drži se”.

Spremne su i torbe. Čuli su da će danas povrtari donirati ljudima u potrebi vreće krompira. Kamion stiže. Dijeli se maksimalno do dvije vreće od po 10 kilograma, po porodici. Uz svo breme, ovaj teret nekako se lakše nosi.

“Ja došla po krompir, ako bude bio krompir, ja nemam primanja, sama živim”.

“Ne mogu da prodaju, tako da će podijeliti viškove”.

A viškovi su nastali, jer su poljoprivredici ozbiljno shvatili prošlogodišnji poziv vlasti da zbog pandemije zasiju više. A kako tržišta nema za sav domaći krompir, da ne bi završio istrulio doniran je građanima, ali i Domu penzionera, “Merhametu”, “Karitasu”, Domu “Rada Vranješević”, Crvenom krstu, kuhinji “Mozaik prijateljstva”, Zavodu “Dr Miroslav Zotović” i Univerzitetskom kliničkom centru Republike Srpske.

“Krompir se još prodaje uzmimo dva mjeseca recimo. Koliko će se prodati, radi se. Bio je interventni otkup. Nije dovoljno, sve prodato. Neki dan smo imali sastanak sa predsjednikom Dodikom. Mi povrtari ne možemo ništa riješiti ako se nećemo obratiti predsjedniku Dodiku. Ići će otkup krompira, mislim da ćemo mi taj krompir, 6.000 tona, koji se nalazi na zalihama, da će biti otkupljeno”, kaže Branko Mastalo, predsjednik Udruženja povrtara RS.

N1: Ali viškova ima, da li se uvozi krompir?

“E, to je najveći problem”, dodaje Mastalo.

Domaći krompir na ovaj način neće završiti struo na otpadu, već na trpezi onih kojima je najpotrebniji. U Mozaiku prijateljstva su sa nekadašnjih nekoliko stotina stigli na preko 2.000 korisnika. A 8.000 maraka godišnje, koliko imaju grant od grada, nije dovoljno ni za režije.

“Ta jedna tona nama znači puno. Kada kažete tona krompira djeluje mnogo, ali mi ćemo to potrošiti kroz 4 ručka. Tako da nama je uvijek potrebno svježe meso, piletina, jer je najpovoljnija, povrće, krompir, luk, mrkva, suhi začini – to nam je uvijek potrebno”, ističe Nataša Bjelobrk, volonter Mozaik prijateljstva.

A ljudi u potrebi, iako tihi dok čekaju u redovima ispred javne kuhinje, glasni kad iskazuju zahvalnost za koru hljeba.

“Hrane nas. Ja imam socijalnu pomoć, 90 KM, tuđu njegu i pomoć, borim se. Šta bih drugo rekla, nego zahvaljujem se puno gospodinu Miroslavu”, poručuje na kraju jedna korisnica javne kuhinje.