Nakon što je kroz kampanju 'Ovo je naša zemlja' 2010. i 2014. godine - kako kaže - ponudio konkretan program i viziju, izloživši se maksimalnu u odnosu na prostor, vrijeme i zahtjeve Bosne i Hercegovine, shvatio je da oni koji su preuzeli institucionalnu odgovornost u tom preiodu, trebaju pokazati šta znaju i šta će učiniti za ovu zemlju i njene građane. Zbog toga je, priča u intervjuu za N1 televiziju, bivši visoki zvaničnik Bosne i Hercegovine Martin Raguž, donio odluku o povlačenju sa političke scene. A i zdravstveno stanje, navodi, zahtjevalo je odmor. Danas za N1 odgovara na pitanja o aktuelnoj krizi u BiH, euro-atlantskoj perspektivi, razgovorima o izmjenama izbornog zakona i destabilizirajućim faktorima u Bosni i Hercegovini.

Martin Raguž, bivši predsjednik HDZ-a 1990, prve dvije godine rata u BiH obnašao je funkciju državnog ministra za izbjeglice i socijalnu politiku. Nakon toga je bio šef Ureda za izbjeglice i raseljena lica, zamjenik federalnog ministra, a potom jednu godinu do 1996. ministar bez portfelja u Vladi FBiH. Godinu dana Raguž je bio i predsjedavajući Vijeća ministara BiH, a potom u dva mandata poslanik u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH.

Raguž se na izborima 2014. godine borio za mjesto člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda, ali je pobijedio Dragan Čović.

Vraćaju li vas reakcije javnosti, nakon vašeg pojavljivanja u medijima, u politiku; vraćaju li želju da ne budete tek komentator ili analitičar, već donositelj odluka?

Odgovor ne može biti jednoznačan. Ako govorimo o aktualnom trenutku, njegovoj složenosti i zahtijevnosti, onda zaista imam osjećaj odgovornosti – kako god to neko tumačio – da budem dio onih političkih struktura, pojedinaca ili subjekata, koji će biti spremni da se uhvate u koštac s ovim problemima, bez obzira hoće li to rezultirati izravnim političkim angažmanom ili funkcijom. U tom smislu sam spreman dati svoj doprinos, kako god to neko tumačio. No, šta znači sada, u ovim okolnostima, kandidirati se za neku funkciju, dok ne riješimo ova pitanja? Pa naš Parlament ne radi. Šta ozbiljan čovjek može misliti o tome i da ulazi u blokirane institucije? Trebamo riješiti ta pitanja i ovaj razgovor fokusiram na to kako riješiti pitanja. Ako se ona riješe na način da se deblokira proces, da se otvori euro-atlantska perspektiva i institucionalni rad, onda svatko može da se kjandidira ako misli da može dati doprinos. Ovo je točka na kojoj se lomi budućnost ove zemlje. I vjerujem da će prevladati pozitivan pristup te da će oni koji dovode u pitanje budućnost BiH, prizivaju negativne ratne scenarije i vraćanje u stradanja, završiti u političkoj povijesti.

Posljendih mjeseci kriza u BiH se zahuktava. Najprije je ‘nažuljalo’ vladajuće političare u Republici Srpskoj to što su u Krivični zakon BiH uvedene zabrane negiranja genocida. Ide se ka jednoj deinstitucionalizaciji na državnoj razini? Koliko je opasno za političare i za Republiku Srpsku, kao entitet, da ide ka destabilizaciji državnog aparata?

To je svakako loše za sve u BiH, posebno za Republiku Srpsku. Ne može se prihvatiti argument da je došlo do otimanja nadležnosti, što je prevladalo u javnosti. Te nadležnosti su, uglavnom, oko vojske, indirektnog oporezivanja, pravosuđa, obavještajne agencije. One su donesene u periodu 2001. do 2006. godine, uz suglasnost svih stranaka i glasovanje u Parlamentu. Naravno, uz snažnu medijaciju međunarodne zajednice, no to je bio partnerski odnos. Te nadležnosti, dakle, nisu otete Republici Srpskoj – oni imaju dominantnu ustavnu poziciju na razini BiH, ekskluzivnu. Bez njihove volje, nijedna politička odluka se ne može donijeti u bilo kojoj od tih nadležnosti. Sad je drugo pitanje šta je cilj tih zahtjeva i šta se iza brda valja. To mora biti apsolvirano unutar Bosne i Hercegovine jer je u pitanju budućnost BiH. Jasno je, dakle, da se o tim nadležnostima može raspravljati, ali u institucijama u kojima su te odluke donesene. Ako je reforma Oružanih snaga ocjenjena kao jedna od najuspješnijih, zašto je dovoditi u pitanje? Ako unutar zapovjednog lanca odgovornosti Oružanih snaga imate člana Predsjedništva iz reda srpskog naroda kao vrhovnog zapovjednika OSBiH, i ne možete bez njegove odluke donijeti bilo kakvu suglasnot, u čemu je problem?

Je li indikativna suzdržanost predsjednika HDZ-a BiH Dragana Čovića? Zašto su mlake kritičke reakcije na račun Milorada Dodika?

To je pitanje za Dragana Čovića. Situacija u BiH nije isključivo plod zahtjeva za povrat nadležnosti Republici Srpskoj. Kriza je puno dublja. Kriza je dominantno proizvedena ovim zahtjevima koji su ocjenjeni kao egzistencijalna prijetnja Bosni i Hercegovini; ona ima odsjaj u ogledalu i kroz zahtjeve za potiranje legitimnih političkih prava konstitutivnih naroda. Naime, vidimo da već u nekoliko izbornih ciklusa imamo, uvjetno rečeno, nametanje političke volje hrvatskom narodu kao najmalobrojnijem narodu u BiH, ali je konstitutivni narod, i Bosna i Hercegovina nije nikakva igra matematike i brojki. BiH je multietnički, multuinacionalni, multireligijski sadržaj, i to treba da bude prednost i kvalitet BiH, a ne bilo koje potiranje identiteta. Moja osobna poruka je: jesam Hrvat u BiH, ali tu ne završavam. Idem u susret drugom, ne namećem definiciju ko ste i šta ste vi, šta je vaš identitet individualni, kolektivni, ideološki, intelektualni. Dok ne riješimo tu kvadraturu kruga i dok se međusobno ne respektiramo, dok ne harmoniziramo različite pozicije i osjećaje, ostavljat ćemo prostor igračima da manipuliraju i konfrontiraju ljude, stvarajući apatiju i nevjericu da je ovdje nemoguće zajedno živjeti.

Izmjene izbornog zakona još se nisu dogodile. Stvara se dojam da je to sudbonosno pitanje u doba korupcije i destabilizacije države, no ipak postoje presude koje su na stolu i imperativ je da se implementiraju. Kako zadovoljiti sve strane? Kako uklopiti sve u taj koncept konstitutivnosti, na kojem hrvatska strana u pregovorima insistira kroz legitimno predstavljanje hrvatskog naroda, ako moramo doći do situacije da i onaj koji se ne izjašnjava kao pripadnik konstitutivnog naroda bira, da bude biran, i da u kolektivnom šefu države ima čovjeka za kojeg će moći reći – njega sam birao?

Sve se odluke trebaju implementirati. Osobno smatram da se može naći balans između individualnih prava za osobe koji se ne osjećaju pripadnicima konstitutivnih prava; i prava koja je presudio Ustavni sud BiH o legitimnom predstavljanju. U ovoj zemlji klatno ne može otići isključivo ni na nacionalnu ni na individualnu, građansku stranu jer je rješenje srednji put kojim se taj odnos može pomiriti, a to do sada nije učinjeno. Ključni je problem pitanje političke volje – da li se to želi postići u BiH? Ili se i dalje žele zadržati ekskluzivne pozicije koje omogućuju izbor, uvjetno rečeno, dva člana Predsjednuištva; ili spječavati da bude izabran čovjek koji nije pripadnik konstitutivnih naroda? To su opasnosti koje su se nadvile nad ukupnom stabilnošću. Dakle, modeli postoje i nikog ne treba plašiti.

Je li moguće staviti na stol jednog predsjednika Bosne i Hercegovine?

To je legitiman model, legitimno rješenje i legitiman prijedlog. No, trebalo bi promijeniti Ustav BiH pa da imamo jednog predsjednika države, jednog predsjednika Parlamenta, jednog predsjednika Vijeća ministara, i da simbolički na tim pozicijama mogu biti izabrani pripadnici konstitutivnih naroda i da se rotiraju. I da se ostvari simbolička dimenzija i da se osigura funkcionalnost institucija koja sad ne postoji. Ali za to vam trebaju ljudi koji su spremni napraviti taj društveni dogovor za ovu zemlju i njenu budućnost.

Znači li to novi Ustav BiH?

U osnovi to znači temeljitu promjenu Ustava, što aneks 4 predviđa, da dvije trećine zastupnika mogu mijenjati Ustav. Niko nam ne brani da to uradimo. Isto tako moramo reći da je ovaj ustav parafiran u vojnoj bazi, daleko od BiH, da nikad nije dobio parlamentarnu potvrdu, da je došlo do toga da imamo ozbiljne komentare na temu je li Dayton došao do kraja. Imamo i ocjene glavnih američkih pregovarača koji kažu da Dayton nije zamišljen kao trajno rješenje, već kao kamen temeljac koji će kroz jednu evoluciju dobivati sadržaje i instrumente da odgovori suvremenim zahtjevima. Unutar tih suvremenih zahtjeva treba sačuvati temeljni karakter Bosne i Hercegovine. Čini mi se, ipak, da imamo sukobljene koncepte gdje neko očekuje da će kroz brojnost riješiti odnose u BiH, a drugi kroz secesiju. To ne ide. Ovdje su ili svi gubitnici ili svi pobjednici. Plediram da budemo svi dobitnici.

Dotaknimo se identitetskih politika. Određene političke elite duhovno i materijalno usmjeravaju ljude duhovno, materijalno i konsultativno prema drugim zemljama, a ne prema svojoj zemlji. Taj problem je jedna odgovornost, također Srba i Hrvata, da shvate vezu sa domovinom i da je Sarajevo glavni grad.

Slažem se da je to pitanje na stolu, samo su razlozi puno dublji. Svoju sudbinu moramo rješavati ovdje, zajedno s drugima. Niko sam ne može riješiti ništa ovdje. Takva nam je sudbina i takvi su nam ustavni mehanizmi. A taj osjećaj se ne razvija sam od sebe i ne isključivo hrvatskom dimenzijom, već međusobnim odnosima. Moramo naći način da se poštujemo, da isključimo svaku mogućnost da bilo ko pomisli da mu je bliži neko tamo izvan BiH, nego onaj u BiH. I ne rade to samo Hrvati. Ključni politički akteri traže saveznike izvan BiH da koriste te odnose protiv onih s kojima su zajedno u kući. Mi smo najbliži jedni drugima i te odnose trebamo riješiti. Za mene je Sarajevo glavni grad Bosne i Hercegovine, u kojima su Hrvati i njihovi predstavnici, i predstavnici drugih; a ne bošnjačko političko Sarajevo, koje objektivno postoji kao što postoji i određeni hrvatski politički spektar u BiH. Ne smijemo se odricati prava na glavni grad ove zemlje i odgovornosti za to. Naravno, trebamo se boriti za principijelnu poziciju konstitutivnih naroda i svih građana, tako da to neće biti dimenzija koja bi bila razlog sukoba. Gdje smo mi došli nakon trideset godina? Uopće ne potcjenjujem političku situaciju koja je proizvedene. Spreman sam, naravno, pozvati ljude da se nikog ne plaše, da trebamo pozvati one koji misle voditi u rat – da kažu s kim misle ratovati, protiv koga. Mnogo je više ljudi koji žele mir i budućnost, a ne rat. Mir nije sve, a bez mira sve je ništa. Ovdje se sve ispolitiziralo. Ova zemlja traži inkluzivnost, empatiju, solidarnost, razumijevanje, a ne nikakva ekskluzivna prava.