Prije samo nekoliko sedmica bila je trideseta godišnjica opsade Sarajeva, koja je započela okupacijom aerodroma u noći između 4. i 5. aprila od strane srpskih milicija, a koja je trajala 1425 dana – najduže u savremenoj povijesti – i koštala života 11.541 stanovnika, od čega 1601 dijete (ne zaboravljamo više od 50 hiljada ozlijeđenih). Zastrašujuća, neizlječiva kolektivna trauma .

Gotovo je očito usporediti zastrašujuću tragediju Sarajeva s kijevskom, emocionalni bumerang koji je ponovno otvorio bolne, duboke, neprihvatljive rane; i scenariji u kojima su udarni dahovi rata, nekažnjeni grijesi i nevinosti izdani užasom ispunili našu pozornicu bezveznim svjedocima, nesposobnima zaustaviti pokolj, pokolje, barbarstvo.

Ali postoji “ali”. Ono što se danas događa u opkoljenim gradovima Ukrajine razlikuje se od onoga što se dogodilo u Sarajevu. Kijev se, na primjer, mogao odbraniti:

“Sarajevo je, s druge strane, bilo nenaoružano” – kaže Šemsudin Gegić, 70, priznati (i nagrađivani, također u Italiji) dokumentarist i kultni redatelj ratnog kazališta u opkoljenom Sarajevu “Zato što je to bila naša hitna potreba i duhovna hrana” – kao i bivši ratni reporter bosanskohercegovačke RTV kojoj je bio i programski direktor.

“Od samog početka Srbi su nas izolirali od ostatka svijeta, zauzeli aerodrom, zatvorili pristupne (i evakuacijske) rute, sustavno nas bombardirajući. U Kijevu je polovica stanovništva uspjela pobjeći. Upali smo u zamku, na milost i nemilost puškama i snajperistima koji su nas ubijali s brda koja su okupirali od ožujka. U Kijevu, srećom po one koji su ostali, eksplozija je bilo relativno malo, kod nas je bilo u prosjeku 329 bombi dnevno, nekad 3700… Srbi su nam oduzeli vodu, struju, plin. Nije bilo pametnih telefona, s kojima ste danas uvijek povezani s ostatkom svijeta. Nije bilo interneta. Zavladala je tišina svijeta: Srbi su odmah udarili u urede naše nacionalne radiotelevizije. Ako smo živi, to dugujemo međunarodnim misijama solidarnosti. Nitko nas nije naoružavao, jer je opsada bila neprobojna. Prvu zimu preživjeli smo posjekavši sva stabla dostupna u gradu.Tada su mnogi bili prisiljeni spaljivati knjige, koristiti sve što nije neophodno kao gorivo. Morali smo naučiti preživjeti, nastojati preživjeti, kako je napisala moja kćer Emina u svom romanu “Senzibilno crno”, a da se ne možemo odbraniti.”

Pomoć u hrani je bila oskudna, pijuckala se, nije bilo raskošnih supermarketa današnjice, poput onih koje su opljačkale ruske trupe u Ukrajini, a sarajevske su zalihe ubrzo ponestajale, “pa smo postali kreativni kuhari s začinskim biljem s polja i u loncima koje smo držali u kući, s koprivom… uzimali smo vodu iz bunara, nadajući se da nas neće pogoditi snajperisti”.

Računali su na pauze u smjenama, kasnije se doznalo da su čak imali i tarifu za svaku žrtvu, djeca su “vrijedila” hiljadu njemačkih maraka, trudnice nešto manje (700), žene 500, muškarci 300.

“Ako ništa drugo, pravi paralelizam koji treba postaviti nije u opsadi gradova, vojna praksa predaka, već u agresiji. Tada Slobodan Milošević, srbijanski predsjednik bivše Jugoslavije, nije tolerirao njen raspad, a prije svega naš referendum koji je odlučio o neovisnosti Bosne i Hercegovine. Sarajevo je bilo multietnički, multikulturalni, multireligijski grad. Živjeli smo zajedno, poštovali se, bilo je toliko mješovitih brakova. Zavarali smo se. Pogodak Miloševića i Radovana Karadžića, vođa bosanskih Srba, trebao je uništiti multinacionalnu i multikulturalnu kulturu. Dominiranje nad drugom državom, nad ljudima: pretvaranje građana nezavisne zemlje u mete. Za razliku od Ukrajinaca, mi smo bili podvrgnuti totalnom embargu, samo ublaženi noćnim krijumčarenjem i humanitarnom pomoći, koja je međutim došla s kapaljkom.

Danas svi šalju oružje Ukrajini. Nama niko nije slao. Tek kada smo uspjeli prokopati tunel koji je prolazio ispod aerodroma uspjeli smo natjerati mnogo ljudi da izbjegnu, odu po hranu i malo oružja, jer je tunel bio nizak i uzak. Putin radi isto što i Milošević i Karadžić. Kaže da je raspad Sovjetskog Saveza bio katastrofa. Ne tolerira da Ukrajina, bivša važna republika SSSR-a (kao i mi Bosna, bivši dio Jugoslavije), izabere put drugačiji od njegovog, koji je istinski neovisan i demokratski, čak i ako je njen put u početku bio zbrkan i buran. Počeo je tako što je potaknuo ljude koji govore ruski u Donbasu, vojno pomažući secesionistima. Kao i mi, budući da je osnova srpske ideologije bila da gdje god je srpska manjina, to je Srbija.

Agresori guše slobodu, samoopredjeljenje. Moć agresije najveća je bolest čovječanstva.”