Sjećanja: Italijanski novinari poginuli tokom intervjua sa djetetom u Mostaru

‘Bili su mladi ljudi, mladi očevi’

Luchetta, Ota i D’Angelo su radili u kancelariji RAI-TV u Trstu, nedaleko od bivše italijanske granice s Jugoslavijom prije otcjepljenja Slovenije. Prije zadatka u Mostaru, dolazili su u BiH nekoliko puta kako bi izvještavali o ratu.

“Bili su mladi ljudi, mladi očevi, njihova su djeca bila vrlo mlada”, kaže Minasi.

“Željeli su prikupiti informacije i informisati javnost o tome šta se dešava s mladim ljudima, sa onima koji su bili u teškim situacijama. Zbog toga su došli raditi reportažu o djeci u Domu za djecu bez roditelja u ratu. Radili su intervjue sa sestrama i ljekarima koji su se bavili djecom sa jedne i druge strane”, dodaje on.

Pogibija Luchette, Ote i D’Angela ostavila je snažan utisak na javnost u Italiji. Novinar RAI-a Walter Skerk kaže da su to bile prve pogibije italijanskih novinara u ratnim zonama nakon jako dugo vremena, te da su kolege iz medija emotivno reagovale.

Skerk također kaže da je na njega poseban utisak ostavila želja Otinih roditelja da saznaju šta se tačno desilo njihovom sinu i pronađu neki smisao u toj tragediji.

“Dojmila me njihova želja da saznaju istinu, bez obzira koliko je to bilo nemoguće s obzirom na tadašnju situaciju u Mostaru, da saznaju ko ih je ubio”, prisjeća se on. “Čovjek želi naći neko racionalno objašnjenje za ljudsku zlobu.”

On kaže da je Ota, inače porijeklom Slovenac iz jednog malog sela pokraj Trsta, bio izvrstan fotograf.

“Imao je veliku strast prema fotografiji”, pojašnjava on. “Bio je predsjednik slovenačkog fotografskog društva u Trstu. Organizovao je puno tečajeva za početnike i raznoraznih fotografskih izložbi.”

Daniela Luchetta opisuje svog supruga kao neobičnu, skromnu i inteligentnu osobu koja je imala poseban senzibilitet i sposobnost razumijevanja neobičnih situacija i njihovih nijansi.

“Marco je bio osoba puna života i smisla za humor. Volio se šaliti. Životu je pristupao s malo ironije, ni samog sebe nije shvatao previše ozbiljno”, objašnjava ona.

“Bio je u osnovi iskren, imao je vlastite vrijednosti u koje je vjerovao, a nenasilje je definitivno bila jedna od njih”, dodaje Daniela.

Ona navodi da je porodica njenog supruga porijeklom iz Dalmacije u Hrvatskoj, te je on bio posebno pogođen dešavanjima u bivšoj Jugoslaviji budući da je dobro poznavao to područje. Želio je otkriti zašto su stvari postale tako loše.

“Čuo je da postoje civili koji žive pod opsadom na istoku Mostara, unutar improvizovanih skloništa, i mislim da je želio upoznati uslove života tih ljudi”, kaže ona.

“Posljednji put sam se čula s njim 27. januara 1994. u večernjim satima. Rekao mi je da se uskoro vraća.”

‘Nek njihove žrtve budu opomena’