SJEĆANJE: Kad je cijela Srebrenica bila jedan izviđački odred

OKOSNICA ODREDA – GIMNAZIJA U SREBRENICI

Izviđačka organizacija u Srebrenici zaživjela je 60-ih godina, nekako s otvaranjem Gimnazije „Midhat Haćam“, koja je počela s radom školske 1960/61. godine (to ime nosila je sve do 1973. godine, kada je preimenovana u Srednjoškolski centar „Srebrenica“, u kojem se mladi obrazuju u gimnaziji – opći smjer i strukama: zdravstvo, poljoprivreda i prerada hrane i ostale djelatnosti).

Početni korak bio je dolazak Mehe Srabovića iz Odreda izviđača „Momčilo-Momo Pejić“ iz Tuzle, u ime Saveza izviđača BiH. U Gimnaziju je došao da organizuje popis zainteresovanih za članstvo u izviđačima. Prijavljivanje u članstvo bilo je masovno, tako da su se skoro svi iz prve i druge godine upisali, otprilike oko 80 članova.

Okupilo se jedno društvo gimnazijalaca na čelu s profesoricom Ružicom Juzbašić, a u toj početnoj grupi, iz koje će kasnije nastati Odred, bili su Milena Vukosavljević, Salih Salihović, Jusuf Begić, Slobodan – Boban Vasić, Fadil Hadžiarapović…

Zainteresovanost je bila velika, priča Šefkija - Ševko Hadžiarapović, jedan od prvih načelnika Odreda.

"Mi iz nešto mlađe generacije, koji smo se do tada uglavnom bavili malim fudbalom u grupi pod imenom „Pionir“, pod vodstvom profesora Milomira Savića, zvanog „Skazaljka“, bili smo motivisani preko Bobana Vasića da se uključimo i tako je kompletan tim „Pionira“ postao jedan izviđački vod nazvan „Mladi partizan“. Tu smo bili Milo Bogdanović, Savić Milomir – Šljivo, Ivan – Iko Savić, Zoran – Pajkan Pajkanović, Vlado Bogdanović, Rade i Mile Kočević i ja", kaže Šefkija - Ševko Hadžiarapović.

Odred izviđača u Srebrenici zvanično je osnovan pod imenom narodnog heroja „Midhat Haćam“ 1961/62. godine. Prilikom svog prvog dolaska Srabović je donio nekoliko šatora, uniformi i druge opreme. Salih Salihović vodio je tu grupu članova par mjeseci, dok se nisu završile sve pripreme za zvaničnu registraciju Odreda, kada je održana i osnivačka skupština na kojoj je Odred dobio ime po imenu Gimnazije „Midhat Haćam“.

Nakon profesorice Ružice, za starješinu Odreda izabran je Vjekoslav Blažević, također profesor u Gimnaziji. Odred se tada sastojao od dvije čete i četiri voda. Kako je vrijeme prolazilo, sve se svelo na jedno jezgro ili četu koju su vodili Slobodan - Boban Vasić, Jusuf Begić i Fadil Hadžiarapović.

U tim početnim godinama puno su pomagali izviđači iz Tuzle, iz Odreda „Momčilo-Momo Pejić“, kazuje Boban Vasić.

"Fadil, Jusuf i ja išli smo 15 dana u njihovu izviđačku školu. Tu smo učili izviđačke vještine i družili se s izviđačima iz drugih gradova BiH. Počinjemo polako da se osamostaljujemo i organizujemo svoje aktivnosti", kazuje dalje Boban.

PRVA ODREDSKA PROSTORIJA U BILETARNICI KINO-KARATA

Dolazi do naglog omasovljavanja Odreda. Zgrada Gimnazije postaje tijesna za održavanje nastave i rad izviđačke organizacije.

"Tako smo Fadil (Hadžiarapović), Jusuf (Begić) i ja došli na ideju da nam je bespravno useljenje najbolja opcija i odlučili smo da „okupiramo“ malu prostoriju u Narodnom univerzitetu, koja je služila za prodaju karata za bioskop koji je bio tu jedno vrijeme, pa smo poslije pregovarali sa Sindikatom da nam to dodijele. Na kraju smo to i ozvaničili kao našu prostoriju. Bilo je to krajem 1962. godine", priča dalje Slobodan - Boban Vasić.

"U toj prostoriji smo na početku držali opremu i održavali sastanke na kojima smo planirali aktivnosti. Ljeta smo provodili na Drini, u logoru koji smo podizali na imanju jednog domaćina pored mosta, sa srbijanske strane rijeke. To su bila sretna vremena. Svako je znao šta treba da radi. Djevojke su bile zadužene za kuhanje, konačari su pripremali i podizali logor, vodonoše za pitku vodu, a ekipa zadužena za odlazak po hljeb išla je svako jutro pješke u pola šest u Bratunac, udaljen oko 3 km od logora", priča Boban.

Svako je znao svoje zaduženje i niko nije zaboravljao svoje obaveze, te nikoga nije trebalo opominjati. Bilo je i teških situacija, kada je jedne večeri poslije ponoći nastalo veliko nevrijeme i podiglo sve šatore.

"Prvo smo pomagali djevojkama, pa spašavali opremu. Bili smo mokri k’o miševi, ali je sve u svemu bilo predivno. Večeri smo provodili pored logorske vatre, kada su nam iz Srebrenice dolazili u posjetu Božo Jovanović – Kojin s harmonikom i Miro Jakšić s gitarom. Pjesma se orila do kasnih sati", kaže Boban.

Da bi uspostavili organizaciono funkcionisanje vodova i četa, organizovali su vodne škole i osposobljavali vlastiti kadar. Članstvo u Odredu bilo je od najmlađih pčelica i poletaraca, kojima se uvijek posvećivala posebna pažnja, preko mlađih i starijih izviđača i planinki, do najstarijih brđanki i brđana, organizovanih u vodove i čete. Uspostavljeni su kontakti i saradnja s izviđačima iz Bratunca, Zvornika, Tuzle i cijele te regije.

Odred je svake godine učestvovao u proslavama Dana borca u Fakovićima i kasnije na Jezeru. Išlo se pješke, sa zastavom na čelu, u marševskoj koloni iz Srebrenice. Obavezno se učestvovalo u dočeku Titove štafete, uz logorsku vatru i počasnu stražu ako bi noćila u Srebrenici. Kroz izlete i učenje izviđačkih vještarstava, crtanje skica, dijelova puta i krokija, obilažena su sva brda oko Srebrenice. Često su organizovana logorovanja i vodne škole u prirodi, u Zelenom Jadru itd. Crveni krst iz Srebrenice pomagao je Odredu u hrani i brašnu, priča Boban i kaže:

"Tako dobijemo tri džaka brašna, jedan damo pekaru, a on nam cijelo vrijeme logorovanja peče hljeb. Održavali smo i godišnje izložbe radova izviđača koje su bile prodajne. Slike za izložbe radili su Nagib Imer i Husein Nalić iz Bratunca."

U Odredu je radio i orkestar, tako da su svirali igranke u Srebrenici i Ljuboviji. Kad bi trebao novac za opremu i putovanja, pisali su radničkim savjetima firmi i dobijali podršku.

Do stagnacije u radu Odreda dolazi 1966. godine, kada je Boban Vasić nesretnim slučajem pao s mosta u Srebrenici i polomio kičmu. U bolnicama i na rehabilitacijama bio je sve do 1972. godine, ostavši trajno invalid, ali i dalje aktivan član Odreda, da bi jedno vrijeme osamdesetih godina bio i veoma uspješan starješina Odreda. Ševko Hadžiarapović 1967. godine odlazi u Mostar na školovanje.

Kao starješina Odred preuzima Tomo Pavlović, a načelnik postaje Alija Bakalović. Tih nekoliko godina Odred nije imao značajnijih aktivnosti, a kao što se u narodu kaže da „poslije kiše dolazi sunce“, tako i u radu Saveza izviđača Jugoslavije, BiH, a i našeg Odreda, dolazi „zlatno doba“.

ZLATNO DOBA IZVIĐAČA SREBRENICE

Godine 1979. održana je Skupština Odreda i izabran je novi Štab Odreda. Starješina postaje nastavnik fiskulture Stevan – Stevo Zeljković, a načelnik Odreda Ševko Hadžiarapović. Tada je od roditelja aktivnih članova Odreda izabran i Savjet Odreda, gdje se najviše angažuju Vlado Jokanović i Naza Mustafić.

U Štabu Odreda i organizaciji naročito se angažuju: Ljiljana Mojsilović, sekretar, Zoran Arsić, blagajnik, Mevko Solunović, ekonom, Mihajlo Mojsilović, Azra Klančević, Nađa Klančević, Milomir Savić – Šljivo, Reuf Delić, Mlađo Šurlan, Jakub Kubur… Aktivnije se u rad uključuju i malo mlađi: Suad Saltović, Mevludin Mehmedović – Ljoga, Javorka – Zora Đorđević, Marinko Sekulić Kokeza, Mira Nikolić, Namik Mustafić, Mirsad Kalić… i drugi, jer bi nabrajanje svih članova predugo trajalo i opet bismo sigurno nekog zaboravili jer, kao što rekoh, „Odred izviđača je praktično bila cijela Srebrenica“.

Već 1971. godine organizovano je prvo taborovanje Odreda na jezeru Perućac u Srbiji. Nakon tog logorovanja porastao je još veći interes za članstvo u Odredu. Nije bilo porodice ili djeteta koje nije željelo postati član Odreda. Cijele porodice uključivale su se u članstvo, ako ne roditelji, a ono sva djeca iz domaćinstva.

Od 1973. godine Odred dobija redovno finansiranje iz budžeta Opštine Srebrenica. Broj članova popeo se na skoro 300.

Uz pomoć Opštine i društveno-političkih organizacija, Odred dobija trajne prostorije u depandansu Suda u Srebrenici, zajedno s Opštinskom organizacijom Crvenog krsta, kaže Ševko i nastavlja:

"Odred je 1974. godine veoma uspješno organizovao regionalno takmičenje izviđača regije Tuzla. Godine 1975. Odred je dobio najviše priznanje SIBiH-a „Partizanski odred“, a ja lično dobijam priznanje „Izviđač partizan“ za doprinos razvoju i popularizaciji organizacije i u 1976. godini bivam član Predsjedništva SIBiH. Ja 1977. godine odlazim u JNA, a Suad Saltović, dotadašnji načelnik, odlazi u Rijeku na studije, a njegovo mjesto zauzima zasigurno najuspješniji načelnik Marinko Sekulić – Kokeza", kazuje Ševko.

Potom je kratko vrijeme starješina Odreda bio Vlado Jokanović, a zatim Smajo Kumrić.

Odlazilo se i na smotre Saveza izviđača, kako republičke tako i savezne. Mnogim starijim su još u pamćenju doživljaji sa škola za načelnike odreda na Boračkom jezeru, posebno sa smotri SIJ-a na Petrovoj gori i na Tjentištu, zatim smotre SIBiH-a u Banovićima i Čapljini i dr.

PRVI TABOR U OHRIDU I KASNIJA ORGANIZACIJA KOJU JE VODIO KOKEZA DO SPAŠAVANJA 50-AK SREBRENČANA ’92. OD RATA U SKOPLJU

👉 Izviđačka prijateljstva

Od 1974. godine organizacija Odreda toliko je uznapredovala da organizuje se prvo samostalno petnaestodnevno taborovanje u Izviđačkom centru u Ohridu. To taborovanje ostalo je upamćeno i po tome što se išlo autobusom u kojem su bili izviđači, a u pratnji je bilo i desetak, mahom tada popularnih „fića“, u kojima su bili i roditelji nekih od članova. Ovo nezaboravno taborovanje upamćeno je i po jednom tragičnom događaju, kada se izviđaču Ognjenu Krsmanoviću – Gogi kraj logorske vatre nesretnim slučajem zapalila majica, tako da je zadobio teške opekotine i bio hospitalizovan u bolnici u Ohridu.

Nakon ovog taborovanja u IC Ohrid postali su gotovo stalni gosti, idući organizovano u grupama od 50-ak članova, čak i individualno, gotovo svake godine, sve do izbijanja rata na tlu bivše Jugoslavije. Ta ljetovanja je, od pisanja plakata do sakupljanja novca, organizacije prevoza i brige za maloljetne, kao načelnik Odreda vodio Marinko Sekulić Kokeza.

Tu su se rađale mnoge ljetne ljubavi i sklapala nezaboravna prijateljstva i poznanstva. Od Velesa, Skoplja, Ohrida, preko Splita, Sinja, diljem BiH – Zenice, Banovića, Bijeljine, Kladnja Vogošće – do Beograda, Stare Pazove, Kačareva, Pančeva, Ruskog Sela… Beograđani i Splićani dolazili bi u Srebrenicu svake godine na druženje i zimovanje, koje je bilo posebno interesantno izviđačima iz Splita, od kojih je nekima to bilo prvi put da stanu na skije i snijeg. U Ohridu je počelo prijateljstvo, kasnije preraslo i u bratimljenje Srebrenčana s Odredom izviđača „Siniša Nikolajević“ iz Beograda. Stvarane su veze i prijateljstva i s članovima drugih odreda diljem bivše države, koja su se, uprkos ratu i raspadu bivše države, održala i traju do danas.

Na početku rata tako se 50-ak Srebreničana izviđača sklonilo kod prijatelja u Skoplje. Neki su odatle kasnije otišli diljem svijeta, od Australije do Švedske, a nekolicina (među kojima je bio i pisac ovih redova s kompletnom porodicom) ostala je sve vrijeme u Makedoniji i tek se po okončanju rata vratila u BiH.

Rad Odreda prekinut je s početkom rata. Odredske prostorije su u ratu korištene kao zatvor i izviđači više u njih nikada nisu ušli. Bilo je pokušaja po završetku rata i početku povratka prognanih Srebrenčana da se obnovi rad Odreda, koji je nakratko bio registrovan pod imenom „Omorika“, ali silom prilika i politikom većina mladih iz Srebrenice odlazi, stariji umiru, nekadašnji izviđači su se utopili u Svjetsku organizaciju skautskog pokreta (World Scouting) i, nažalost, rad zvanične izviđačke organizacije u Srebrenici tako se ugasio, mada starih srebreničkih izviđača „u srcu i duši“ ima još uvijek.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad