Na području Tuzlanskog kantona tek dva posto slijepih žena je zaposleno i to se mora mijenjati, poručeno je na regionalnoj kofenrenciji u Tuzli u okviru projekta „Osnaživanje slijepih žena za borbu protiv nasilja, diskriminacije i rodne neravnopravnosti“. Udruženja iz Tuzle, Beograda i Podgorice potpisala su ugovor o saradnji i partnerstvu. Kako kažu, diskriminirani su i prepušteni sami sebi.

Tima Musić je slijepa od sedme godine. Ona je fizioterapeut te diplomirani socijalni radnik. Školovanje joj je olakšala savremena tehnologija sa govornim programima, ali zapošljavanje je i dalje problem.

“Imamo problem što naši ljekari nisu informisani o najčešćim zanimanjima slijepih osoba i ne dozvoljavaju nam da dobijemo ljekarsko uvjerenje da bismo odradili pripravnički. Od momenta kada je osnovan Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba sa invaliditeto u FBiH, imamo problem i zapošljavanja u javnim ustanovama. Mi se praktično više ne zapošljavamo tu, nego samo matična udruženja i to na ograničen vremenski period”, ističe Musić.

Ako su slijepe osobe, posebno žene, fizički zdrave, zašto ne bi mogle raditi, pita se ova populacija. Bh. društvo živi u medicinskom modelu pristupa invalidnosti gdje je sljepoća isključivo zdravstveni, a ne urođeni ili stečeni problem.

“Najčešće u državnim preduzećima i javnim ustanovama, kada slijepa osoba ode u penziju, to mjesto se praktični zatvara za druge slijepe osobe. To je poražavajuće. Napredak tehnologije nam ne može biti izgovor, slijepe osobe se sasvim dobro snalaze na kompjuterima i mnogi od njih su informatički pismene”, kaže Tifa Tučić, UGOV Tuzla.

Ona upozorava i na to da je u samo jednom poglavlju Gender akcionog plan BiH stavljen naglasak na slijepe žene i to u oblasti socijalne zaštite te da to treba mijenjati. Situacija je slična i u regiji.

“Jako, jako malo slijepih osoba ima zaposlenih u institucijama. Jedina prednost je kod nas što imamo svoja dva salona za masažu. Gradska organizacija ima svoj salon koji postoji 26 godina, Biosana, te tu imamo zaposlenih sedam radnika”, priča Jovanka Lukić, Gradska organizacija slijepih Beograd, Srbija.

“U Crnoj Gori postoji Zakon o zabrani diskrminacije lica sa invaliditetom. Jako dobro rješenje u Zakonu o zapošljavanju i profesionalnoj rehabilitaciji. Kroz te neke određene mjere, možemo vidjeti neki boljitak. Ali mislim da je situacijama u ovim državama slična, ali važno je da postoje ovakva udruženja, organizacije i savezi koji se bore za bolji položaj i životni standard članova”, dodaje Katarina Bigović, Savez slijepih Crne Gore.

A taj stanadard je ispod nivoa jer nedostaje podrške institucija, ali i društvene zajednice.

“Zahvaljujući nekom individualnom snalaženju, podršci udruženja, to su sve jednokratne pomoći. Nažalost, nemamo centra za rahibilitaciju slijepih osoba i u suštini smo prepušteni sami sebi”, tvrdi Musić.

BiH je potpisnica UN-ove Konvencije o pravima osoba sa invaliditetom po kojoj je dužna im omogućiti jednake mogućnosti, pristupačnost, jednakost, uključivanje u društvo i to sve bez diskriminacije. Međutim, slijepe niko ne vidi.