Slijepi i slabovidni terapeuti ruše predrasude pomažući građanima: "Kad društvo pruži šansu, rezultat ne izostaje"

"Slijepi i slabovidni su dosta zanemareni u društvu. Trudimo se sami izboriti za bolji status, ali to ide jako teško – i zbog vlasti koja puno obećava a malo radi, i zbog predrasuda okoline koja ima slabo povjerenje u naše sposobnosti", rekao je Ibrahimović, dodajući da "mogućnosti slijepih i slabovidnih jesu velike" i da se njihov doprinos jasno vidi kada dobiju priliku da rade.

Terapije koje vode slijepi i slabovidni: 14 godina prakse

Ibrahimović je istakao da TMP upošljava više od 50 osoba s invaliditetom, većinom slijepih i slabovidnih, dok u samom Centru za fizioterapiju i rehabilitaciju radi 16 terapeuta s oštećenjem vida.

"U početku je bilo teško vratiti povjerenje građana, iako su i prije rata slijepi radili u zdravstvenim ustanovama i bili jako uspješni. Prvo smo ga gradili kroz medicinsku, manualnu masažu – tu najviše dolazi do izražaja naša taktilna percepcija. Bog nam nije dao vid, ali jeste bolji osjećaj dodira", kazao je.

Kako dodaje, danas se u Centru realizuje širok spektar fizikalnih tretmana:

"Slijepi terapeuti rade samostalno, a kolege im pomažu pri podešavanju parametara na elektro ili tekar aparatima. Sistem može i treba da bude jednostavno organizovan – i radi".

Put do doktorata: logistika, nerazumijevanje i dvostruki napor

Govoreći o ličnom putu, Ibrahimović je opisao kako je “uz jasne ciljeve i mnogo više potrošene energije” došao do doktorata iz fizioterapije u maju ove godine.

"U porodici sam, odnosno u braku sam sa suprugom koja je također slabovidna osoba i imam djevojčicu, mađu kćerku koja ima također poteškoće sa vidom. Sve to je dosta složeniji put za neki uspjeh. Ali ako imate cilj jasan, ako ste jako uporni, ako želite nešto postići u životu, ako želite da budete ravnopravni sa svima drugima, to vam neće biti problem, iako ćete potrošiti puno više energije, puno više i truda da biste to postigli. Meni je bio veliki to, da kažem, teret studija, zato što sam morao obezbijediti i vozača da me odveze na fakultet, Određene asistencije u prilagođavanju literature, morao sam otići studirati na privatni fakultet da bi mi se stvorili uslovi prilagođenosti u smislu same literature, dostupnosti. do toga da se prilagodi u samom mom poslu koji je obavljen, da mogu napustiti posao da bih studirao. A od čega da studiram ako ne radim?", konstatovao je pa dodao:

"S druge strane, tu je prisutno i nerazumijevanje samih profesora. Vi pošaljete mail profesoru da vam uveća fond sati na testu. On to uopšte ne registruje, kao da mu to niste ni rekli. Zamolite da usmeno polažete ispit, kaže ko ste vi da vi birate kako ćete polagati. To je to neko nerazumijevanje koje je prisutno u društvu i nekako kad mi to studiramo slijepi kaže, ma šta ćeš ti od toga kao završiti? Već vas ubija u pojam ta neka okolina s tim da vi to nećete nikad moći raditi. Međutim, svi se držite svog nekog cilja i puta i vi to istrajete. Evo, hvala Bogu, ja sam u maju doktorirao fizioterapiju, ja sam presretan, presretna je moja porodica što sam ja to uspio i evo danas imam priliku da pomažem drugima sa raznim koštano-mišićno-nevnim tegobama u određivanju samog fiziološkog tretmana kao i primjenom istog".

Infrastruktura i pomagala: kada olakšice ostanu “na papiru”

Problem je i neujednačena dostupnost pristupačne infrastrukture i pomagala.

"Postave se taktilne trake na trotoare, pa ih poslije radova neko ne vrati u prvobitno stanje. Zvučni semafori se šire po gradu i to je dobro, kao i bolja rasvjeta – posebno pomaže slabovidnima – ali nije prisutno svugdje. U javnom prijevozu postoji zvučna najava stanica, pa je vozači isključe. To nama mnogo znači, a ponekad se ne vidi koliko", naglasio je dodajući da i lista pomagala traži realnije prilagođavanje:

"Na spiskovima se nađu stvari koje nam najmanje trebaju. Nama je ključan adekvatan laptop ili telefon s govornom sintezom (npr. iPhone) – da možemo slati e-mailove, poruke, raditi posao. Štap je na listi i to je dobro, ali do njega dolazite dugom procedurom – ljekar opće prakse, oftalmolog, zavod, odobrenja…”.

Zbog pogoršanja vida Ibrahimović je tražio rješenje u inostranstvu.

"U Zagrebu su uradili genetska testiranja i potvrdili da imam indikaciju za primjenu genetske biološke terapije. Federalnom zavodu sam podnio dokumentaciju, ali sam dobio odbijenicu – uz obrazloženje da terapija nije ‘dovoljno dokazana’. Uputili su me na druge vidove pomoći. To je porazno – da morate tražiti pomoć od onih koji vam nisu obavezni pomoći. Loptica se prebacuje s jednih na druge", dodao je.

Poziv društvu i institucijama: “Dajte nam šansu”

Uprkos svemu, poruka našeg sagovornika na kraju je ohrabrujuća.

"Slijepim i slabovidnim poručujem: budite uporni, prijeđite prepreke strpljivo – kao stubići koji padaju jedan po jedan. A društvu: prihvatite nas. Možemo mnogo doprinijeti – samo nam dajte šansu", poručio je Ibrahimović.

Prema procjenama udruženja, u BiH je oko 5.000 slijepih i slabovidnih osoba (vjerovatno i više). Njihova svakodnevica i dalje je opterećena predrasudama i praktičnim barijerama – od škole i zaposlenja, preko infrastrukture i javnog prijevoza, do pristupa zdravstvenim uslugama i pomagalima.

No, primjeri poput Centra TMP i lične priče stručnjaka poput Nadira Ibrahimovića pokazuju da rezultat postoji kad se prepreke sistemski uklanjaju i kad se povjerenje gradi djelima.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad