Pripadnici Federalne specijalizirane jedinice za spašavanje iz ruševina, USAR tim Federalne uprave civilne zaštite (FUCZ), koji su u pokrajini Hatay u Turskoj radili na spašavanju žrtava nakon razornog zemljotresa, ističu da sve što su ranije doživjeli u oblasti spašavanja nije ni blizu katastrofalnom stanju koje su zatekli u Turskoj.

Član USAR tima FUCZ Sabahudin Spahović je u razgovoru za Fenu naveo da svi treninzi koje su radili ovdje, s međunarodnim organizacijama, kao i zajedničke vježbe, nisu mogli približiti niti jedan promil onoga što su doživjeli na terenu.

“To je nešto nevjerovatno i neviđeno. Niko od nas, za vrijeme putovanja prema Turskoj, u razgovoru nije mogao uopšte poimati, dokučiti niti jednom jedinom mišlju šta nas očekuje”, kazao je Spahović.

Ističe da je stanje koje su zatekli na terenu kada su došli u Tursku bilo katastrofalno, te da je to i danas, nakon što su se vratili u BiH, vrlo teško riječima opisati.

“Vjerujem da mnogi od nas još uvijek nisu svjesni onoga šta se desilo tamo, stanja u kojem smo radili, okruženja, scena koje smo svakodnevno gledali”, naveo je Spahović.

To je, dodaje on, situacija koja vas tjera da se fokusirate na ono što radite, da budete maksimalno koncentrisani kako na sebe, tako i na kolege s kojima radite.

“Nismo smjeli dopustiti niti jednu pogrešku da nam se desi. Ta spoznaja i situacija u kojoj smo se našli tjerala nas je da ne vežemo emocije uz sebe, da se na neki način pokušamo riješiti emocija. Teško je bilo. Konstantno smo se borili s tim”, kazao je Spahović.

Priča da, kada bi nakon akcija spašavanja došli u kamp gdje su boravili, kafa bi se pila šutke, bez puno neke priče.

“Dovoljno je bilo da se pogledamo i da razumijemo jedan drugog. Sve bi rekli tim pogledom u tom momentu”, navodi Spahović.

Kaže da, kada su se vratili iz Turske, normalno je da razgovaraju s porodicom, s prijateljima, koji su željeli da znaju šta se tamo dešavalo. Međutim, teško je i govoriti o takvim stvarima.

“Svaki put kada spomenemo Tursku, zemljotres, kada gledamo vijesti, te nemile scene, vraćaju nam se sjećanja na to. Zasigurno će ostati još dugo u glavama svih nas koji smo bili tamo. Bojim se da dobar dio naših kolega još uvijek nije svjestan onoga šta se desilo. Mi malo stariji imamo nekog iskustva, ali mlađe kolege nisu naviknuti na neke teške scene. Njima je sigurno bilo puno teže nego nama”, naglašava Spahović.

Nada se da će oni kojima to bude potrebno, uz pomoć ljudi koji su već pokrenuli akciju pružanja pomoći psihoterapije, uspjeti odagnati te misli, izboriti se sami sa sobom i da će naći snage da komuniciraju sa stručnim osobama.

Uprkos katastrofalnom stanju i svim teškim situacijama koje su doživjeli tokom boravka u misiji spašavanja u Turskoj, Spahović ima i jednu lijepu uspomenu, koja će sasvim sigurno postati dio njegovog života.

“Pred sam naš polazak iz Turske za BiH u jednom momentu primjetili smo macu koja je niotkud dotrčala do kampa, vidno prestrašena. Uspjeli smo da je uhvatimo. Dok sam je držao bila je uznemirena, tresla se. Nešto od hladnoće, a nešto i od straha i trauma koje je preživjela. Nisam se dvoumio ni jednog momenta. Rekao sam da ide sa mnom u BiH. Tako smo i uradili”, priča Spahović.

Kaže da su joj dali ime Alajn, po pronađenoj djevojčici koja je živa izvučena iz ruševina nakon 248 sati.

“Zasigurno ova mačka, koju sam udomio i donio u svoj dom, će biti simbol i sjećanje na sve stradale žrtve u Republici Turskoj za vrijeme zemljotresa. Isto tako, njeno ime će značiti i biti poruka života i smisao života, ako ništa zarad ove djevojčice koja je živa izvučena, koja se borila svih tih 248 sati da preživi. Hvala Bogu da je izašla živa. Ova maca će simbolizirati život i nastavak života, kako kod nas u BiH, tako sigurno i za građane Turske kojima želim da se što prije oporave”, kazao je Spahović.

Član USAR tima FUCZ Alden Ćesko koji je zajedno sa svojim potražnim  psom učestvovao u akcijama traženja osoba ispod ruševina u Hatayu, kaže da je ovo prvi put u životu da se susreće sa takvom katastrofom.

“Kada smo došli u Hatay, odmah smo pristupili pretrazi, gdje su psi konstantno njušili, tražili. Pretragu su dobro radili. Gdje god da su indicirali, zaustavili bi se, a naše kolege bi nastavile raditi pretragu terena gdje su oni indicirali”, priča Ćesko, te dodaje da su im psi bili od velike pomoći.

Ali nažalost, dodaje on, radili su zgradu gdje je 99 posto ljudi pod ruševimana bilo mrtvo tako da nisu mogli pronaći nijednu živu osobu.

Napomenuo je da njihovi potražni psi nisu obučeni da traže mrtve osobe, nego samo za žive osobe u lavinama, ruševinama i na otvorenim prostorima.

Kaže da je njegov pas Aska malo brža i voli da “radi” ovaj posao, te da je nailazila na razne prepreke, od armatura do betona, stakla, pločica…

“Na sreću, ni jedan naš pas nije bio povrijeđen. Mislim da je samo jedan pas iz GSS-a povrijedio šapu”, navodi Ćesko.

Scene katastrofe koje je doživio u Turskoj zasigurno će mu dugo ostati u sjećanju, a u razgovoru za Fenu se prisjetio jedne za njega veoma teške situacije.

“Kada smo došli na ruševinu zgrade, prišao nam je otac i zamolio nas da pokušamo da mu spasimo suprugu i dvoje djece. Pokušavali smo svim silama, pustili smo pse ne bi li našle žive osobe. Nažalost, na kraju smo ih našli sve troje mrtvih. Dođe otac, plače i mi s njim zaplačemo. Jednostavno ne možete se nositi s tim, to je nešto jače od nas. Teško je. Bilo je mnogo porodica, neko traži majku, neko brata, neko dijete… Bude teško, ali morate pokazati da ste jaki, hrabri, neko ko traži svoju porodicu pokušavate biti jaki pred njim”, kazao je Ćesko, te dodao da su morali potiskivati emocije.

Priča kako je nakon povratka u BiH, dvije noći sanjao da rukama kopa, izvlači osobe, da pomaže.

“Mislim da mi je trenutno teže nego kad sam bio tamo, jer dok smo bili na terenu samo smo razmišljali o tome kako da pomognemo tim unesrećenim ljudima”, kazao je Ćesko.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad