Sramota sistema: Kad "djeca su mi vani" postane objašnjenje za samoću

Posljednjih godina, prilikom putovanja u države gdje živi veći broj državljana BiH, na aerodromima često upoznajem mnogo ljudi, starijih. Bez izgovorene riječi, pogledima traže pomoć kroz aerodromske procedure. Njihovu priču znam, bez da progovore - idu u posjetu djeci.

Svaka priča nalik jedna drugoj. Znam to i iz vlastite porodice. Djeca imaju mnogo posla i obaveza, ne stižu doći kući da ih vide, pa je lakše da roditelji, penzioneri, dođu kod njih.

I majke i očevi s istom težinom, suzama u očima i s ponosom u glasu pričaju o djeci - njihovim uspjesima tamo negdje, o neuspjesima ovdje, o nedostajanju, ali i zahvalnosti što imaju dobar život.

Taj, koliko - toliko dobar život naših ljudi u inozemstvu obezbjeđuje stotine hiljada ljudi u Bosni i Hercegovini. Milijarde maraka pristignu godišnje. Ali nekada novac nije dovoljan.

U mnogim mjestima u BiH gotovo da više i nema ljudi, posebno mlađih. Stariji nemaju kome platiti da im ode u prodavnicu, odveze ih ljekaru, unese drva, očisti snijeg, iznese smeće...

A mnogi su posve sami. Bez porodice - ni u BiH niti u inozemstvu. Bez novca.

I svi imaju nešto zajedničko - stid da zatraže pomoć. Stid koja se stvara u društvu zbog sistema koji starost tretira kao problem, kao nešto suvišno, a ne kao životnu fazu.

Isti taj sistem nije imao bilo kakav plan da zaustavi val odlazaka ljudi, a danas nema nikakav plan za one koji su ostali.

I dobro, možda su strategije za tako važna pitanja prevelik izazov za one koji bi ih trebali kreirati, ali zar je zaista teško imati barem malo više empatije i razumijevanja? Malo više uloženog truda da ljudi treće životne dobi imaju dostojanstveniji život?

A, računaju svi na njih kada su izbori. Tada razmišljaju o njima i obećavaju im bolje.

Ali ih se ne sjete kada padne snijeg. Kada ne mogu izaći i otići u trgovinu, apoteku, ljekaru...

U javnom sektoru osnovane su desetine preduzeća, agencija, institucija, udruženja... a niti jedno koje bi skrbilo o onima kojima je to najpotrebnije. Za sve ove godine nadležni nisu uspjeli uspostaviti ni socijalnu kartu.

I na koncu sve se svodi na nas - hoćemo li u pogledu prepoznati poziv za pomoć? Hoćemo li zastati, pitati, pomoći?

Hoćemo li očistiti put do trgovine i apoteke? Pozdraviti ih i porazgovarati s njima?

Jer ako sistem ne vidi, društvo ne smije zatvarati oči. Ako se naviknemo da ne vidimo starost, čeka nas budućnost u kojoj ćemo i sami biti nevidljivi.