Srebrenica i granice genocida: Zašto Konvencija ne štiti sve žrtve

Prije 30 godina, vojnici bosansko-srpskog generala Ratka Mladića izvršili su genocid oko istočnobosanskog grada Srebrenice. Još od početka rata 1992. godine cilj ekstremističko-rasističkog rukovodstva tada ilegalno proglašene “Republike Srpske” unutar Bosne i Hercegovine bio je protjerati, ubiti ili strpati u logore ljude s muslimanskim imenima iz istočne Bosne. Većina Bošnjaka i Bošnjakinja koji su živjeli uz Drinu, na granici sa Srbijom, imali su muslimanska imena.

Kako piše Der Standard, budući da su radikalno desničarski, rasistički političari poput Radovana Karadžića htjeli uništiti i rasparčati državu Bosnu i Hercegovinu kako bi njene dijelove kasnije pripojili Velikoj Srbiji, između 1992. i 1995. godine desetine hiljada ljudi su progonjene. Ovom politikom trebala su nastati “etnički očišćena” područja u kojima više ne bi živjeli muslimani i muslimanke.

Rat za istrebljenje ili genocid?

Uoči 30. godinišnjice genocida nad Bošnjacima je prošle sedmice u Sarajevu održana međunarodna konferencija o ovoj temi. Australski historičar Anthony Dirk Moses u svom je predavanju govorio o osnovnom problemu definicije genocida, koji je povezan s historijskim okolnostima u kojima je ta definicija nastala.

Arhitekti poslijeratnog poretka pravili su razliku između oružanih sukoba i genocida, dakle između motiva da se neprijatelj pobijedi i namjere da se uništi jedan narod, objašnjava Moses. Konvencijom Ujedinjenih nacija o genocidu iz 1948. godine zato su ratovi za istrebljenje ili ratovi za istiskivanje stanovništva, u kojima se jedna populacija zamjenjuje drugom, kao pravna kategorija odvojeni od genocida.

Radi se o genocidu samo ako postoji namjera da se etnička ili vjerska grupa potpuno ili djelimično uništi. Ako neka država tvrdi da djeluje iz političko-strateških razloga, može izbjeći da bude obuhvaćena Konvencijom o genocidu. Moses tu razliku smatra međutim “mitskom” i “zbunjujućom”. Pravni pristup zaostaje za stvarnošću, kaže on i tvrdi da je, na primjer, u Bosni i Hercegovini već prije genocida u julu 1995. vođen rat za istrebljenje stanovništva.

Zloupotreba samoobrane

Konvencija je, smatra Moses, ipak formulirana u interesu pobjedničkih sila Drugog svjetskog rata kako bi se vojne akcije “rehabilitirale”.

“Države koje su pregovarale o Konvenciji osmislile su je tako da njihov državni suverenitet u ostvarivanju sigurnosnih interesa ne bude ugrožen; drugim riječima, da takve ratove i dalje mogu voditi kad to smatraju potrebnim”, objašnjava historičar. Masovno ubijanje civila bilo je prema tome “prihvatljivo ako je motivisano vojnim ciljevima: pobjeda, a ne uništenje”.

Rat sam po sebi nije nezakonit ako služi samoobrani. Međutim, argument samoobrane zaraćene strane stalno zloupotrebljavaju, kaže Moses. Negatori genocida često insistiraju na tome da su sudjelovali u legitimnoj kampanji samoobrane, “pri čemu su civili usput ubijani: u magli rata”, ističe on njihovu strategiju. “Ovi argumenti oblikovali su negiranje genocida nad Armencima, genocida u Bosni, a sada i debatu o genocidu u Gazi”.

Vojno djelovanje s genocidnim ishodom kriminalizirano je Konvencijom o genocidu, ali ne i ratovi za uništenje koji dovode do genocidnih rezultata, smatra Moses. Zapravo je u Bosni i Hercegovini 1992. godine ubijeno i protjerano više civila samo zbog njihovog identiteta nego u godini genocida.

Sljepoća za nasilje

Zbog Konvencije o genocidu nisu relevantni rezultati na terenu, nego vrsta namjere. Moses, na primjer, ukazuje na to da i branitelji djelovanja izraelske vojske u Gazi tvrde da je Hamas ubijao bez vojnog razloga, isključivo iz antisemitističke mržnje, dok Izrael djeluje s vojnom logikom samoobrane. “Činjenica da je izraelska vojska ubila najmanje šezdeset puta više Palestinaca nego Hamas 7. oktobra za Konvenciju o genocidu je irelevantna”.

Insistiranje na genocidu kao “zločinu svih zločina” čini nas “slijepima” za ono nasilje nad civilima koje se “pravda kao kolateralna šteta ili sporedna posljedica u okviru vojne nužnosti, kao neplanirana posljedica napada na navodno vojne ciljeve”, kaže Moses. U tom kontekstu podsjeća i na jemenske civile koji su 2015. poginuli u saudijskom zračnom napadu, a koji su zaboravljeni jer nisu bili žrtve genocida.

On spominje i bošnjačke žrtve koje nisu bile dio masovnih ubistava oko Srebrenice. Zato se, smatra historičar, mora postaviti pitanje zašto i ratovi koji dovode do genocidnih ishoda ne spadaju pod Konvenciju o genocidu.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad