Gdje smo kao društvo pogriješili, šta rade institucije, roditelji? Propusta je mnogo i svi su podjednako odgovorni, ali emocionalno zanemarivanje u djetinjstvu i nedostatak empatije mogući su okidači - kaže struka.

Čija je uloga u društvu ključna, kasno je vagati. Pričati o uzrocima nakon što se tragedija dogodi, takođe. Međutim, uvijek se polazi od roditeljske uloge jer zanemarivanje djeteta tokom djetinjstva, kasnije može imati nesagledive posljedice.

“Kada imam djecu koja mi dođu na terapiju, to su mahom djeca od 10, 11, 13, 14 godina – oni se usred razgovora prešaltaju na engleski. Djeca nam ne znaju maternji jezik, toliko malo se razgovara s njima”, kaže Vahida Đedović, psihotarapeut.

Struka primjećuje da danas, uz brojne neadekvatne on line sadržaje, odgajamo generacije narcisoidnih ljudi. Iako se, tokom odrastanja, ne može isključiti mogućnost određenog genetskog faktora, ono na šta ne računamo je da mozak današnje generacije radi drugačije u odnosu na dvije ili tri decenije ranije.

Obilje medijskog i internet sadržaja preveliki su zalogaj za dječiji mozak, navode psiholozi. Pored toga, nedostatak empatije, u gotovo svakodnevnoj komunikaciji, među djecom, takođe je upozoravajući znak onoga što se u budućnosti može dešavati i što već i sada živimo.

“Nekada je bilo da roditelj vaspitava dijete. Međutim, dijete danas više vaspitavaju društvene mreže, svi sadržaji koje vidi u medijima, a mi o tome ne vodimo računa”, kaže  Ranko Rajović, stručnjak za inteligenciju djece.

Pored toga, uloga porodice kao stuba društva, danas je marginalizovana, pa samim tim ni roditelji nisu dovoljno autoritativni kako bi bili u stanju da, u interakciji sa društvom, socijalizuju djecu.

“Ne možemo prosto akcenat da stavimo na to da je samo kriva porodica, ili škola, ako nema dvosmjerne komunikacije ako nema uzajamne sprege između škole i porodice, onda zaista, uludo razgovaramo. Mediji mogu da pomognu, sa druge strane, da plasiraju te priče, mi sociolozi da ih afirmišemo, ali ključ je na roditeljima”, rekao je Vladimir Vasić, sociolog.

Posebno zabrinjava i to što sama djeca ne nailaze na razumijevanje kod roditelja, ako samostalno utvrde da su anksiozna.

“Roditelji im kažu: ‘Kakva anksioznost, u moje vrijeme nije bilo anksioznosti, ostavi malo taj telefon, idi u teretanu, idi prošetaj, upiši se na fudbal. Roditelji djeci zabranjuju da budu bolesna, da imaju bilo kakve probleme”, kaže Vahida Đedović, psihotarapeuta.

Zbog čega se okreću virtuelnom svijetu koji, često, i kod djece i odraslih za posljedicu ima socijalnu anksioznost.

“Sve više izbjegavamo komunikaciju “oči u oči”, sve više izbjegavamo da krenemo jedni drugima u sretanje jer su nas digitalni mediji, društvene mreže, učinili asocijalnim”, dodaje Vladimir Vasić, sociolog.

Da su izazovi vaspitanja djeteta danas veći u odnosu na nekoliko decenija unazad, stava su i pojedini građani.

“Evo, već me hvata strah za unuče. Ovo što se desilo… Slušam izvještaje, u Beogradu, na svim televizijama… Svi kritikuju, a niko ništa ne preduzima”.

“Kao mladom roditelju, naravno da nam nije svejedno. Posljednji događaji su nas uznemirili, ali se nadamo da ćemo naše dijete uspjeti da sačuvamo od pošasti savremenog doba. Takođe, smatram da svi trebamo biti slobodni i spremni, pogotovo kao roditelji, da uočimo probleme koje imamo, te da nije sramota potražiti pomoć psihologa, psihijatra”.

Struka strahuje da dvije stravične nesreće u Srbiji nisu kraj. Jer se uloga medija u javnosti često pogrešno interpretira, pa ono o čemu se mnogo govori, vuče lanac, umjesto da ga prekine. Zbog toga je važno reagovati na vrijeme. Svi zajedno. Kako bi se crnim slutnjama i scenarijima stalo u kraj.