
Među više hiljada muslimanskih imena na bijelim nišanima mezarja u Memorijalnom centru Potočari stoje i imena jednog pravoslavca i jednog katolika. To su Marko Marković, Srbin i Rudolf Hren, po ocu Slovenac, a po majci Rumun.
Marko Marković je dijete iz „mješovitog braka“.
Njegovo ime su u poslijeratnim pisanjima nekih medija „svojatali“, pa su neko vrijeme navodili da je riječ o Hrvatu, katoliku, ali i kao o Bošnjaku koji je promijenio ime. U zvaničnim podacima Matičnog ureda u Bratuncu piše da je "Marko Marković rođen 29. 07. 1963. u mjestu Zapolje, opština Bratunac od majke Derve Marković i oca Marinka Markovića".
Kada sam prvi put prije 8 godina pisao o ovom slučaju, tadašnji šef opštinske matične službe Marko Blagojević mi je rekao da je i lično poznavao Markove roditelje, pravoslavca Marinka i muslimanku Dervu, po čemu je njihov sin dijete iz mješanog braka, kakvim se nazivaju bračne zajednice među pripadnicima različitih vjera.

U zabačenom zaseoku Zapolje, u šumi pored magistračnog puta Bratunac - Skelani živi Ramo Husić, koji je dobro poznavao Marka i njegovu porodicu.
"Marko mi je bio školski drug. Zajedno smo išli u školu. Sjedili smo u istoj klupi do četvrtog razreda ovdje u seoskoj školi, a kasnije smo išli u školu dole u Bratunac. On je bio sve vrijeme rata u Srebrenici. Otac mu je bio pravoslavac, majka muslimanka. Marinko, Markov otac je bio dobar kovač kod kojeg sam puno puta nosio motike, sjekire i druge alatke na oštrenje i pokivanje", kaže Ramo.
Tražeći mjesto gdje je bila kuća Markovića u zaseoku Orlica nailazim na majstore što obnavljaju jednu kuću. Raspoloženi su za priču, ali kažu da ne vole svoja imena da vide u medijima. O Markovićima govore sve najbolje.
"Tako mu je bilo pisano"

"Znao sam ih dobro", kaže jedan od majstora i nastavlja: "Koliko puta mi je samo Marinko pokovao sjekiru. On je došao odnekud iz Srbije, bio je pismen čovjek, u sve se razumio. Bio nam je jedno vrijeme učitelj, pokazivao nam kako se grade kuće, ali je bio najbolji kao kovač. Iz daleka su ljudi dolazili da im on nešto popravi u svojoj kovačnici. Oženio je muslimanku Dervu, koja je mlada umrla, nisam je dobro ni zapamtio. Mislim da je ona bila odnekud od Višegrada. Marko je oženio Zekiru. Imali su dvoje ili troje djece. Čuo sam da se ona poslije rata opet udala. Ne znam gdje sad živi".
Majstori mi još kazuju da su Markovići živjeli u brdu iznad sela.
"Nema gore više ništa. Put je zarastao ne može se sad ni pješke doći. Sve je zaraslo u šikaru i ne vjerujem da tamo ima i kamen na kamenu, jer gore niko ne živi. Marinko je kažu, nestao tokom pada Srebrenice, a sin mu Marko je ukopan u Potočarima. Tako mu bilo zapisano".
Porodica Hren, Aleksandar, Brabara i tada tromjesčeni Rudolf doselili su u Srebrenicu iz Beočina 1960. godine u nadi za boljim životom. Aleksandar, porijeklom Slovenac bio je majstor zlatnih ruku, a Barbara, po djedu Rumunka, bila je laborantica u rudniku. Brzo su u Srebrenici stekli prijatelje, dobili i drugog sina Ivu. Aleksandar je umro mlad i Barbara je sama podizala sinove.

Rudolf, ili Rudi kako su ga u Srebrenici zvali, bio je vrijedan, tih mladić, dobar fudbaler. Zaposlio se u tvornici akumulatora, upoznao mladu profesoricu Hatidžu i oženio se. Barbara, sinovi, snaha i unuka Dijana živjeli su tu sve do početka rata. Braća Hren su ostali u Srebrenici kako bi branili svoj grad. Ivo je poginuo na početku rata i sahranjen je uz hodžu i muslimanske običaje među Bošnjacima u mezarju na Starom Gradu.
Nakon što su Srebrenicu 1995. zauzeli Srbi, Barbara je zajedno s Hatidžom, malom Dijanom i drugim ženama protjerana za Tuzlu. Rudi je s drugovima krenuo šumom.
Posmrtni ostaci Rudolfa Hrena pronađeni su u sekundarnoj masovnoj grobnici u Kamenici i u Potočarima je sahranjen 2010. godine uz želju i odobrenje njegove porodice.

Barbara se nakon rata vratila u Srebrenicu i nekoliko godina živjela sama. Umrla je početkom 2018. godine i sahranjena je na katoličkom groblju u Srebrenici.
Rudijeva supruga, Hatidža Hren, preminula je 2020. godine i takođe je sahranjena je u Srebrenici.
Kćerka Dijana je udata, danas živi i radi u Sarajevu.
U Potočarima je bio ukopan i Ante Stanić, takođe katolik koji je živio prije rata u Srebrenici, ali su njegovi posmrtni ostaci naknadno, prema želji porodice, izmješteni na drugu lokaciju. Imena Rudolfa Hrena i Ante Stanića uklesana su na bijeloj ploči u mezarju Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari.
╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare