Pogodi mnoge od tih inih kada neko onako otvoreno, bez uvijanja i sakrivanja iznese svoje mišljenje na nekoj od društvenih mreža, jer otkud mu pravo. Pogodi ih kada se neko zove onako kako to njima ne odgovara, pa onda krene salva, pa onda krenu motke i baklje, pa bi pravo na kuću, da nabiju na kolac glave onim koji su se usudili.

POPLAVA ZLA

Nađe tako zlo put iz smrdljivih podruma, kada se neko usudi da kaže nešto protiv oblačenja djeci maskirnih uniformi, jer otkud ti pravo da kažeš da to nije dobro za dijete, nije dobro za društvo, ma nađe zlo put i za masu drugih stvari, ali evo, ovo je jedna od posljednjih, piše Oslobođenje.

Pa je tako, po ko zna koji put, Franjo Šarčević, matematičar, glavni i odgovorni urednik portala Prometej.ba, kolumnista, profesor, naučnik i ponosni Bosanac i Hercegovac izložen stravičnim prijetnjama “hrabrih” botova.

Osvrnuo se on na fotografiju koju je objavila gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić sa djetetom u maskirnoj uniformi za Dan nezavisnosti BiH.

“Ovu sliku sarajevske gradonačelnice sa žrtvom svog zlostavljanja (sakrio sam lice nedužnog djeteta) vrijedi sačuvati kao simbol jednog beznadežno bolesnog društva kojem, bojim se, ni dragi Bog više ne može pomoći”, napisao je Šarčević u objavi na Facebooku.

A onda je uslijedila poplava zla. Sve je prijavio policiji i poručio da je sad to to i da sa svojom porodicom odlazi, jer ne želi da mu djeca odrastaju u ovakvom društvu.

Iz Naše stranke su osudili napad na njega i pozvali nadležne da reagiraju, podsjetili da je napadnuta i Jasmila Žbanić, a onda postavili jedino logično pitanje: “Ko je sljedeći?”

I tako onaj na čije ubistvo ili barem protjerivanje iz svog carstva rulja poziva, stane na raskrsnicu i pogleda kako vladajuće strukture zaboravljaju Bosnu i Hercegovinu, kako guraju svoje identitete na čelo svoje parade, a u pozadini se čuju glasovi razjarene rulje koja viče ubij, zakolji, protjeraj i odakle ti pravo.

Tužno je da se u 2024. godini, u našem mladom, demokratskom društvu ne možemo nositi sa mišljenjem nekog drugog, jer kakvo je to društvo i šta mi to radimo.

Tužno je kad ne možemo da prepoznamo naučnika koji se rodi jednom u ne znam ni sam koliko godina u ovako maloj zemlji, ponosnog Bosanca, kojeg su širom svijeta zvali da dođe kod njih, a on izabra Sarajevo, da uči naše studente, izabra Prometej da piše i secira društvo, em što ne možemo da prepoznamo, već mudro šutimo i oborimo glave dok mu “hrabri” botovi prijete, pa i njegovoj ženi i maloljetnoj djeci, a on ponosan kao i dok je čuvao ovce u svom selu, vježbao matematiku, upisao fakultet, doktorirao, osnovao porodicu, pa i ponosno prijetnje podnosio.

A ŠTA ĆEMO MI?

Nije da nismo zglajzali više puta do sada, okretali glavu kad su komšiju tukli, napadali i pljuvali, jesmo da se ne lažemo. Ali, kad gledaš kako jaki ponosni naš čovjek kaže da ide u policiju da prijavi još jedne prijetnje njemu i njegovoj porodici, nešto bude teško da ne reagiraš.

Jak je Franjo, nije sam Franjo, ima on svoju suprugu, svoju divnu djecu, porodicu i prijatelje, uspjet će Franjo i uz prijetnje, ali kako ćemo mi kad izgubimo Franju, njegovu djecu i suprugu, a, nažalost, nije to ni prvi Franjo kojeg smo ispratili ni prva porodica koju je podivljala rulja otjerala. Rulje je puno, raje je sve manje, pa zato jasno i glasno “Franjo je naš!”, eto čisto da se zna.