Zašto je danas toliko teško promijeniti mišljenje? Naučnici otkrili nešto što bi nas moglo iznenaditi

U političkim raspravama gotovo niko ne priznaje poraz. Čak i kada se pokaže da neki podatak nije tačan, razgovor se obično nastavlja kao da se ništa nije dogodilo. Sagovornici pronalaze nove argumente, osporavaju izvore, vraćaju se na stare sporove. Priznati da smo pogriješili ponekad se doživljava kao znak slabosti, naročito kada su naša uvjerenja povezana s političkom ili nacionalnom pripadnošću.

U Bosni i Hercegovini takve rasprave imaju dodatnu težinu. Neslaganje o političkim odlukama često prerasta u spor o historiji, legitimnosti političkog predstavljanja ili lojalnosti vlastitoj zajednici. Čak se i prihvatanje određene činjenice može protumačiti kao popuštanje političkom protivniku.

Psiholozi već decenijama proučavaju sklonost ljudi da prihvataju informacije koje potvrđuju njihova postojeća uvjerenja. U literaturi se govori o pristrasnosti potvrđivanja i motiviranom zaključivanju (motivated reasoning), procesima u kojima prethodni stavovi i željeni zaključci utječu na način na koji procjenjujemo dokaze. Informacija koja nam ide u prilog može djelovati uvjerljivo već na prvi pogled, dok se ona koja proturječi našem mišljenju podvrgava znatno strožijoj provjeri.

Michael Nicholas Stagnaro s Massachusetts Institute of Technology i Eran Amsalem s Hebrejskog univerziteta u Jerusalemu odlučili su eksperimentalno provjeriti koliko su takvi obrasci zaista snažni. Njihovo istraživanje, objavljeno 23. aprila 2025. godine u časopisu Nature Communications, nosi naslov Factual knowledge can reduce attitude polarization (Činjenično znanje može smanjiti polarizaciju stavova).

Šta se dogodilo kada su ispitanici dobili nove informacije?

U eksperimentu je učestvovalo 1.011 ispitanika iz Sjedinjenih Američkih Država, a istraživači su odabrali pitanje kontrole vatrenog oružja, jednu od najspornijih tema američke politike.

Dijelu učesnika predstavljene su vjerodostojne informacije koje su podržavale različite strane rasprave. Za tačne odgovore mogli su dobiti skromnu novčanu nagradu. Istraživače je zanimalo hoće li ispitanici prihvatati samo činjenice koje potvrđuju njihove početne stavove ili će usvajati i informacije koje im proturječe.

Rezultati su pokazali da su ljudi bili spremni učiti činjenice s obje strane političkog spora. Ispitanici koji su stekli dodatno znanje u prosjeku su zauzimali umjerenije stavove o kontroli oružja, a promjena je bila vidljiva i mjesec dana nakon eksperimenta.

U sažetku rada Stagnaro i Amsalem zaključuju da bi utjecaj motiviranog zaključivanja na obradu političkih informacija mogao biti manji nego što se ranije pretpostavljalo.

U raspravi o rezultatima autori navode:

Posebno je važno što ispitanici nisu bili nagrađivani za promjenu političke pozicije. Novčani podsticaj odnosio se na tačno usvajanje informacija, dok je promjena stavova bila rezultat koji su istraživači naknadno mjerili.

Autori ipak upozoravaju da su učesnici bili izloženi informacijama u kontroliranim uslovima. U svakodnevnom životu ljudi sami biraju medije, sagovornike i izvore kojima vjeruju, pa ostaje otvoreno pitanje koliko bi se slični rezultati mogli očekivati izvan eksperimenta.

Promijenili su stavove, ali ne i osjećaje prema protivnicima

Drugi nalaz istraživanja otvara složenije pitanje.

Iako su učesnici nakon usvajanja novih informacija u prosjeku ublažili svoje stavove, istraživači nisu utvrdili odgovarajuću promjenu u njihovim osjećajima prema ljudima sa suprotne političke strane.

Stagnaro i Amsalem u radu navode da je usvajanje činjeničnog znanja dovelo do umjerenijih političkih pozicija, bez statistički značajne promjene u odnosu prema političkim protivnicima.

U političkoj psihologiji za takvu vrstu neprijateljstva koristi se izraz afektivna polarizacija. Njime se opisuje negativan odnos prema pripadnicima suprotstavljenih političkih grupa, koji može opstati čak i kada se razlike u konkretnim političkim stavovima smanjuju.

Čovjek, prema tome, može prihvatiti argument osobe s kojom se politički ne slaže, a da pritom ne stekne veće povjerenje u nju.

To je naročito zanimljivo u društvima u kojima su politička uvjerenja snažno povezana s kolektivnim identitetima. U takvim okolnostima prihvatanje činjenice i prihvatanje osobe koja je iznosi mogu biti dva sasvim različita procesa.

Američki eksperiment nije obuhvatio Bosnu i Hercegovinu, ali nalazi o razlici između političkog mišljenja i osjećaja prema protivničkoj strani pružaju koristan okvir za razmatranje domaćih političkih podjela.

Bosna i Hercegovina: između svakodnevne saradnje i nepovjerenja

Zanimljivu perspektivu pruža istraživanje društvene kohezije u Bosni i Hercegovini, čiji su rezultati objavljeni tokom 2026. godine.

Riječ je o Indeksu društvene kohezije i pomirenja (SCORE) za 2025. godinu, provedenom uz podršku Razvojnog programa Ujedinjenih nacija (UNDP). Terensko istraživanje obuhvatilo je reprezentativni uzorak od 3.170 ispitanika, uz dodatne uzorke u deset lokalnih zajednica, čime je ukupan broj učesnika dostigao približno 3.800.

Autori izvještaja Socijalna kohezija u Bosni i Hercegovini, Selin Uretici, İlke Dağlı-Hustings, Solomiia Myronovych i Elvis Žutić, već u sažetku upozoravaju da podaci ne potvrđuju raširene predstave o potpuno razorenim odnosima među građanima.

"Bosna i Hercegovina u 2025. godini ne odražava sliku ‘urušenog društvenog tkiva’", navodi se u izvještaju.

Istraživači su utvrdili umjeren nivo društvene kohezije, relativno povoljne međugrupne odnose i značajnu saradnju u lokalnim zajednicama.

Inkluzivni osjećaj pripadnosti ocijenjen je sa 7,2 na skali od 0 do 10, sklad između grupa sa 6,3, a podrška institucijama Bosne i Hercegovine sa 5,6. Povjerenje u institucije na državnom nivou bilo je niže i iznosilo je 4,3.

U poređenju s 2020. godinom zabilježeno je poboljšanje više pokazatelja, među njima i međugrupnog sklada, koji je porastao sa 5,7 na 6,3. Autori napominju da rezultate treba tumačiti uz oprez jer je prethodno istraživanje provedeno u vrijeme pandemije, kada su društvene okolnosti bile znatno drugačije.

U Brčko distriktu mlađi ispitanici, od 18 do 35 godina, iskazuju povoljnije međugrupne odnose od starijih: rezultat za mlade iznosi 6,8, a za starije 5,8.

Ovakvi podaci pokazuju koliko se međugrupni odnosi razlikuju zavisno od zajednice, generacije i područja u kojem ljudi žive.

Šta pokazuju podaci iz BiH

"Podaci ukazuju na obrazac funkcionalne koegzistencije", navode autori SCORE izvještaja, opisujući svakodnevne odnose među različitim zajednicama u Bosni i Hercegovini. Istraživanje je, međutim, zabilježilo i izražen pesimizam u pogledu budućnosti zemlje. Građani imaju relativno pozitivna iskustva u lokalnim sredinama, ali su njihova očekivanja od političkog i ekonomskog razvoja znatno nepovoljnija.

Autori upozoravaju na raskorak između iskustava građana u svakodnevnom životu i njihove percepcije stanja u zemlji. Zabrinutost zbog političke nestabilnosti, ekonomskih teškoća i regionalnih prilika ne odražava se u jednakoj mjeri na neposredne odnose među ljudima.

U izvještaju se navodi da takav nesrazmjer može utjecati na ponašanje građana i smanjiti njihovu spremnost na javni angažman. Istraživači upozoravaju i na opasnost da negativna očekivanja o budućnosti dodatno oslabe društveno povjerenje.

Kada političko mišljenje postane pitanje pripadnosti

U Bosni i Hercegovini politička uvjerenja često su povezana s nacionalnim identitetima, porodičnim iskustvima i različitim tumačenjima prošlosti. Rasprava o nekoj političkoj odluci zbog toga može prerasti u spor koji se tiče mnogo širih pitanja od same odluke.

Prihvatiti argument političkog protivnika u takvim okolnostima ponekad znači izložiti se optužbi za nedovoljnu lojalnost vlastitoj zajednici. Upravo zbog toga nije jednostavno procijeniti koliko se ljudi u političkim raspravama rukovode činjenicama, a koliko nastoje očuvati pripadnost grupi s kojom se identificiraju.

Psihološka istraživanja motiviranog zaključivanja godinama se bave tim problemom. Stagnaro i Amsalem svojim su eksperimentom pokazali da se, uprkos prethodnim uvjerenjima, politički stavovi mogu mijenjati kada ljudi steknu relevantno znanje.

Ipak, njihovo istraživanje nije pokazalo da se na isti način mijenja i odnos prema političkim protivnicima.

SCORE izvještaj iz Bosne i Hercegovine bavio se drugačijim pitanjima. Njegovi autori nisu ispitivali spremnost građana da mijenjaju politička uvjerenja, ali su ustanovili da relativno funkcionalni svakodnevni odnosi mogu opstajati i uz nizak nivo međugrupnog povjerenja.

Posebno je indikativno da građani istovremeno iskazuju relativno visok osjećaj pripadnosti zemlji, umjeren međugrupni sklad i znatno slabije povjerenje u državne institucije. Njihova iskustva zajedničkog života, očigledno, nisu uvijek podudarna s njihovim očekivanjima od političkog sistema.

Stagnaro i Amsalem pokazali su da novo činjenično znanje može ublažiti političke stavove. Ono što u njihovom eksperimentu nije zabilježeno jeste odgovarajuće smanjenje negativnih osjećaja prema političkim protivnicima.

U bosanskohercegovačkom kontekstu, gdje se mnogi politički sporovi vode i oko samog priznanja legitimnosti druge strane, upravo bi tu razliku vrijedilo podrobnije istražiti. Moguće je, naime, da se ljudi lakše slože oko pojedinih činjenica nego oko toga imaju li oni s kojima se ne slažu jednako pravo da ih tumače.