U Tuzli traje kampanja „Za moje sretnije djetinjstvo“ kojom se prikupljaju sredstva za rekonstrukciju prostorija Doma za djecu bez roditeljskog staranja u Tuzli. Bolji uslovi boravka olakšavaju djeci da se prilagode životu van biološke porodice.

Više od 12 godina Sejfo Valjevac živi u Domu sa mlađim bratom. Ide u mašinsku školu, voli fudbal i pomaže mlađima.

“Prezadovoljan sam. Nemam šta drugo reći. I vaspitači i svi su prema meni ekstra”, govori Valjevac.

Ovdje je utočište našao i Jasmin Suljić sa bratom i sestrom prije šest godina.

“Bilo je teško prva tri mjeseca. Poslije toga sam uvidio da je ovo prelijepa ustanova i sve je divno i odlučio sam ostati. Imao sam prilika da idem u drugi dom ali ovo je je jedan od najbolji”, kaže Suljić.

U dom dolaze sve generacije djece. Nakon adaptacije i socijalizacije, štićenici se uključuju u individulan rad.

“Nakon adaptacionog perioda, mi pokušavamo uspostaviti drugarski i prijateljski odnos sa djecom, poštujući njihovu osobitost jer nam dolaze djeca koja su edukativno i vaspitno zanemarena, djeca koja nisu išla u školu, djeca sa različitom problematikom”, govori Mirela Memić, defektolog Doma za djecu bez roditlejskog staranja Tuzla.

Ademir Hasanović, odgajatelj Doma za djecu bez roditeljskog staranja Tuzla je rekao da su djeca uvijek bila izazov za profesionalce.

“Najbitnija je motivacija i edukacija i to se nekako uklopi, posebno sa mlađim kolegama. Zadovoljni smo i volimo ovaj posao. Da nismo, ne bismo ostali tu”, kaže Hasanović.

A rad uposlenika i boravak djece olakšan je rekonstrukcijom dijela prostorija uz pomoć privrednika, organizacija i građana.

“Završili smo prostor baby odjela kako mi to zovemo, to smo potpuno renovirali. Zavšili smo i jednu odgojnu grupu ili porodicu kako mi to kažemo sa kompanijom iz Tuzle. Druga kompanija Deling je uzela drugi prostor i traje njegova adaptacija, a treći prostor radimo sa Fondacijom tuzlanske zajednice”, naveo je Sadik Ahmetović, direktor Doma za djecu bez roditeljskog staranja Tuzla.

Tarik Baraković, iz Fondacije Tuzlanske zajednice kaže da se svi uključuju.

“Podržali su nas košarkaši, rukometaši, društvena zajednica, a što je najvažnije, pojedinci su se odazvali. Imamo preko 100 pojedinaca što je puno više nego firmi. Ali može bilo ko donirati bilo koji iznos putem platforme doniraj.ba“, ističe.

Nakon punoljetstva, štićenici napuštaju Dom, prepušteni sami sebi i to je zadatak za državu.

“Mislim da u tom pogledu treba mjenjati pravila i zakone kako bi se stvorio neki prelazni period za djecu koja navrše 18 godina. U tom njihovom profesionalnom orjentisanju, eventualnom zapošljavanju, oslobađavanju poslodavaca od različitih poreza, a sve kako bi ova djeca imala prednost da obezbjede sebi egzistenciju za život”, kaže Ahmetović.

Taj problem uglavnom rješavaju nevladine organizacije. Ali Jasmin i Sejfo, dom će napustiti sa planovima.

“Brat mi je stariji već 17 godina u Njemačkoj. Zvao me je kod sebe sada kad završim školu da idemo kod njega da živim. Mogao sam i prije, imao sam saglanost socijalnog, ali čekam da završim pa da idem“, kaže Jasmin.

“Imam još dva brata, oni su ranije izašli iz Doma, prije dvije godine. Pa s njima planiram otvoriti firmu, automehaničari. S njima to raditi”, govori optimistično Sejfo.

Kapaciteti doma popunjenji su sa 63 djece, od čega je 37 školaraca. Svako od njih nosi tegobnu životnu priču praćenu nemarom roditelja ali i nadom u sretniju budućnost.