Djeca su, iz još nepoznatog razloga, manje podložna obolijevanju od koronavirusa no ona se ipak zaraze tom bolešću i postaju njezini vektori (prijenosnici) i taj podatak objašnjava zašto neke zemlje zatvaraju škole iako ima stručnjaka koji se dvoume u vezi ispravnosti te odluke.

Vrlo je malo podataka o djeci zaraženoj koronavirusom otkako se bolest pojavila u kineskom gradu Wuhanu krajem prosinca. Prema zajedničkom izvješću Kine i Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) iz veljače, na 75.000 potvrđenih zaraženih samo je 2,4 posto pojedinaca bilo mlađe od 18 godina.

Vrlo malen udio tih maloljetnika, njih 2,5 posto, razvio je ozbiljniji oblik bolesti, a kritični udio iznosio je 0,2 posto.

“Čini se da ne obolijevaju i ne umiru”, sažima Justin Lessler, epidemiolog s američkog sveučiišta Johns Hopkins i dodaje, a ipak “znamo da se djeca zaraze”.

Djeca “su podložna zarazi kao i odrasli”, stoji u studiji objavljenoj prije nekoliko dana i u čijoj je izradi Lessler sudjelovao, a odnosi se na stanje u Shenzhenu.

Pa zbog čega onda djeca ne sudjeluju u statistikama?

Čak i kada se zaraze, “djeca se osjećaju dobro i ne idu u bolnicu, dakle nisu testirana”, objašnjava Sharon Nachman, profesorica na Medicinskoj školi dječje bolnice Stony Brooks blizu New Yorka.

Razlozi iz kojih djeca imaju tek blage simptome zasad nisu jasni, no stručnjaci iznose dvije hipoteze.

“Za njih je svaka zaraza nova zaraza”, komentira prim. Nachman. “Suočeni su s tolikim bolestima od prvih godina života tako da je njihov sustav ugođen i dobro odgovara na taj novi virus”, navodi epidemiologinja specijalizirana za dječje zaraze.

Pritom upozorava da izostanak teških oboljenja u sadašnjoj situaciji “ne znači da se to nikada neće dogoditi”.

“Nije jasno, ali po mojem mišljenju (blagi simptomi) povezani su s temeljnom biologijom virusa i tipovima stanica koje on zarazi”, kaže Ian Jones, profesor virologije s britanskog Sveučilišta Reading. U svim slučajevima zaražena djeca “nisu u samoizolaciji, nisu u krevetu (…), dakle opasnost da šire virus velika je”, kaže Jones.

O zatvaranju škola, mjeri na koju se odlučuje sve više zemalja, Sharon Nachman kaže da ne postoji “jedan jedini dobar odgovor”. “Ta mjera je na ovom stupnju vrlo razumna”, kaže Nachman i procjenjuje da to može usporiti napredovanje virusa.

Ako djeca nisu okupljena u školi, ona će tako zaraziti manje odraslih osoba čime se izbjegava pretrpanost bolnica.

“To pomaže u suzbijanju širenja epidemije, ali stvara druge veće probleme u društvu” jer su djeca lišena obrazovanja, a roditelji ne mogu raditi, kaže dr. Thomas House sa Sveučilišta u Manchesteru.

Problem je i veći ako su im roditelji medicinski djelatnici pa zbog djece moraju ostati kod kuće umjesto da liječe oboljele.

Drugi su stručnjaci i kritičniji pa drže da je zatvaranje škola čak kontraproduktivno. Na primjer, roditelji ne mogu naći osobu koja će im čuvati djecu pa je povjere bakama i djedovima, a “oni su najrizičnija skupina”, ističe pr. Keith O'Neal, epidemiolog sa Sveučilišta Nottingham.

Govoreći posebno o najavi zatvaranja škola u Irskoj, gdje je trenutačno četrdesetak slučajeva zaraze, O'Neal drži da je “prerano za ocjenu je li ta mjera pametna ili pretjerana reakcija na epidemiju na ovom stupnju” te objašnjava “Još ne znam kakvu ulogu imaju djeca u širenju virusa”.

UN-ova zaklada za djecu (UNICEF) ne izjašnajva se o zatvaranju škola zbog epidemije koronavirusa, no izražava zabrinutost zbog “sekundarnih učinaka epidemije i mjera zatvaranja škola”.

Tako u priručniku što ga je u utorak objavio WHO u suradnji s Crvenim križem, UNICEF piše da čak i kada škole ostanu otvorene moguće je suzbijati širenje bolesti učeći djecu o postupcima obrane od bolesti, a ona ih mogu dalje prenijeti široj zajednici.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad