Većina hrane se danas proizvodi sa ciljem da nam bude neodoljiva. Stručnjaci kažu da takav način proizvodnje namirnica ima dugoručne zdravstvene posljedice.

Kada se govori o zavisnosti, najčešće se misli na pušenje, alkohol i drogu. Ali postoji još jedna zavisnost koja pogađa čak 14 odsto odraslih i čak 12 odsto dece: zavisnost od hrane.

Ponekad djeluje da je nemoguće izbjeći slatkiše koji nas mame šećerom, posebno tokom praznika. Stručnjaci sada potvrđuju da je to više od utiska.

Prerađeni prehrambeni proizvodi koriste našu biologiju kako bi nas tjerali da uzimamo više.

„Mi ne shvatamo da ovo zaista ubija ljude jednako kao alkohol i duhan. Preterano konzumiranje prerađenih prehrambenih proizvoda dovodi do smrti, ali to može da se spriječi“, kaže Ešli Gerhart, vanredna profesorka psihologije na Univerzitetu u Mičigenu i članica istraživačkog tima koji je u martu 2022. godine dao najnovije procjene o rasprostranjenosti zavisnosti od hrane, piše National Geographic, prenose Vijesti.me.

Stručnjaci neprekidno istražuju zavisnosti od hrane i stalno postavljaju nova pitanja na temu: šta možemo da uradimo da ovu potrebu obuzdamo – i spasimo živote.

Šta hrana čini našem mozgu?

Hrana na naš mozak utiče na mnogo složenih načina, a jedan posebno važan je oslobađanje dopamina. Kao i, na primjer, lijekovi koji izazivaju zavisnost, jedenje hrane oslobađa dopamin koji povećava zadovoljstvo. Podstiče nas da ponavljamo ponašanja koja nam pomažu da preživimo. Što se više dopamina oslobodi, veća je vjerovatnoća da ćemo to ponašanje ponoviti.

„Kada jedemo masti i šećer, senzori u ustima šalju poruku da se dopamin oslobodi u strijatumu, dijelu mozga koji je povezan sa kretanjem i nagrađujućim ponašanjem. Ali taj oralni senzorni proces je samo dio priče“, kaže Aleksandra Difeličeantonijo, docentkinja na Institutu za biomedicinska istraživanja Fralin u Virdžiniji.

Postoji i sekundarni senzor u crijevima koji registruje masnoću i šećer, signalizirajući mozgu da oslobodi dopamin u istom regionu.

Iako istraživači još uvijek utvrđuju kako tačno signal o prisustvu šećera stiže od crijeva do mozga, način na koji signal o masnoći stiže od crijeva do mozga, dobro je dokumentovan. Kada se masnoća otkrije u gornjem dijelu crijeva, poruka se prenosi vagus nervom koji kontroliše nekoliko nesvjesnih funkcija kao što su varenje i disanje.

Hrana bogata mastima i šećerom može da poveća dopamin u strijatumu za čak 200 odsto iznad normalnih nivoa – slično onome što se primjećuje kod nikotina i alkohola. Konkretno, jedna studija je pokazala da šećer povećava nivo dopamina za 135 do 140 odsto, a druga studija je pokazala da ih je masnoća povećala za 160 odsto, iako je potrebno više vremena da se aktivira.

Kokain, na primjer, može da utrostruči normalne nivoe dopamina, dok metamfetamin može da umnoži normalne nivoe dopamina 10 puta.

Kako se promijenila hrana koju jedemo?

Što je više saznanja o tome kako hrana utiče na ljudski mozak, više je i proizvoda napravljenih tako da nam budu neodoljivi. Naša tijela su preplavljena hranom koja ima veće koncentracije određenih hranjivih materija, poput masti i šećera, i više kombinacija hranjivih materija nego ikada ranije. Oni su kombinovani sa senzornim svojstvima – poput prijatno glatkog i baršunastog sladoleda – koji čine jelo prijatnijim nego ikad.

Ljudi su nekada pravili hranu od cijelih namirnica. Nasuprot tome, industrijski obrađena hrana se sastoji od supstanci ekstrahovanih iz hrane, poput škroba i hidrogenizovanih masti. Aditivi kao što su vještačke arome, emulgatori i stabilizatori (koji čuvaju strukturu ili teksturu hrane) čine hranu privlačnijom ali, kako se ispostavlja, na našu štetu.

Stručnjaci kao što je Difeličeantonijova smatraju da treba da pravimo razliku između visoko prerađene hrane i one napravljene na tradicionalne načine. Svijest o tim razlikama je prvi korak u izbegavanju dugačke liste zdravstvenih problema povezanih sa ishranom.

Što brže nešto utiče na vaš mozak, to ćete od te supstance biti zavisniji, tvrde i Gerhartova i Difeličeantonijova. Mnoge prerađene namirnice su u suštini unaprijed svarene kako bi se maksimizirala brzina oslobađanja dopamina.

Konačno, bilo bi nemoguće izvući društvene i psihološke sile iz jednačine. Prerađena hrana je generacijama dostupna, pristupačna i agresivno reklamirana. Ta savršena oluja stvorila je generacije ljudi koji znaju da prerađena hrana nije zdrava, ali ih i dalje konzumiraju.

„Znaci koji okružuju ovu hranu danas žive sopstveni život“, kaže Gerhartova.

Ona dodaje da „kada vidite znak za brzu hranu, on ima takvu snagu da nas tjera da jedemo i onda kada nismo gladni“.

„Čak i ako vam je doktor rekao da imate dijabetes, želite da jedete ovu hranu iako znate da nije dobra za vas. Ti znaci su svuda; stalno se borimo protiv krofni na jutarnjem sastanku i kasnonoćne reklame za picu“, kaže ona.

Koja su pitanja ostala bez odgovora?

Posljednjih godina, stručnjaci su počeli da postavljaju nova pitanja o zavisnosti od hrane jer su se neke od njihovih ranih pretpostavki pokazale lažnim.

Uzmimo za primjer toleranciju i povlačenje. One su se nekada smatrale glavnim elementima zavisnosti. Nekada se vjerovalo da ljudi sa zavisnošću od hrane nastavljaju da jedu kompulzivno kako bi izbjegli neprijatne fizičke i mentalne posljedice (kao što su anksioznost, mučnina i glavobolja) koje se javljaju kada osoba smanji ili prestane da koristi supstancu.

„To zapravo nije tačno“, kaže Difeličeantonijova i dodaje da većina teorija zavisnosti od droge ima mnogo više veze sa redovnom upotrebom ili sa intenzivnom žudnjom.

Tolerancija je skoro suprotna od povlačenja – posljedice nastavka upotrebe supstance. Kako tolerancija na neke supstance raste, zavisnik uzima sve veće količine kako bi postigao isti efekat. U slučaju hrane, hipoteza o nedostatku dopamina je da, ako nešto pojedemo i ne dobijemo dovoljno zadovoljstva od toga, ješćemo više dok se ne budemo osjećali dobro.

„Imam problema sa tom hipotezom, jer sve što radimo oslobađa dopamin. Dakle, konzumiranje brokolija, jer isporučuje hranjive materije u crijevima, oslobađa dopamin“, kaže Difeličeantonijova i dodaje da ljudi ne rade samo stvari koje vole da bi dobili više dopamina.

Kako istraživanje napreduje, naučnicima ostaje više pitanja nego odgovora o tome kako naša tijela postaju zavisna od hrane. Znamo da dopamin ne govori cijelu priču, jer ne čini samo on jedenje hrane prijatnim. Istraživači su pronašli i dokaze koji bi mogli da ukazuju na drugačiji uzrok.

Studija iz 2012. godine pokazala je da jedenje hrane stimuliše naše opioidne receptore, koji povećavaju osećaj zadovoljstva. Ali naučnici znaju vrlo malo o tome kako taj proces funkcioniše, jer je teško izmjeriti nivoe opioida u živom organizmu.

Neki stručnjaci sumnjaju da senzor u gornjem dijelu crijeva može da igra ulogu u formiranju našeg ukusa. Drugi se pitaju da li možda postoji nešto u hipotalamusu, kritičnom dijelu mozga koji reguliše sve, od tjelesne temperature do osjećaja gladi.

Istraživači takođe žele da saznaju koje kombinacije hranjivih materija pokreću različite nivoe oslobađanja dopamina. Proučavanje ljudi, nažalost, zahtijeva skupa skeniranja i određene doze zračenja.

„Ne možete skenirati istu osobu 20 puta, praveći različite kombinacije okusa, tako da smo zaista ograničeni u onome što možemo da uradimo“, kaže Difeličeantonijova.

Što se tiče rješenja, Gerhartova kaže da je odgovor jasan – ali daleko od lakog. Možemo da se osvrnemo na glavne promjene koje su uvedene kako bi se ograničilo pušenje – da cigarete budu manje pristupačne i da se manje plasiraju na tržište. To isto može da se učini i sa hranom koja izaziva zavisnost, kaže ona.

„Nemojte da mrzite sebe jer ne možete da ne uzimate hranu koja izaziva zavisnost – jer to nije lako. Ta hrana koristi našu biologiju protiv nas“, kaže ona.

Istražite šta vas tjera da uzimate ovu hranu, bilo da su to određene emocije, mjesta ili čak doba dana. Gerhartova predlaže da pokušate da budete svjesni toga kako biste spremni dočekali te trenutke iskušenja.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad