Mujini unuci očuvali tradiciju banjalučkog ćevapa: Od kioska do punih roštiljnica

Festival banjalučkog ćevapa i ove godine okupiće najpoznatije gradske ćevabdžinice, a u pripremi su, kako najavljuju organizatori, brojna iznenađenja za posjetioce, a sve s ciljem promocije banjalučkog ćevapa i kreiranja što atraktivnijeg sadržaja za domaće i inostrane goste.

"Nekada ranije odlazak na ćevape je bio poseban dan. Mnoge podsjeća na dane djetinjstva. Na ćevape se išlo kada prođe školska godina, jednom u mjesecu kada bude plata, kada se položi ispit, kada se časti za prvu platu, kada slavimo rođendane ili kada dođe tetka, ta omiljena mamina sestra. Sve prilike su različite, ali je jedno ostalo uvijek isto. Na ćevape se ide samo sa dragim ljudima. I dok uživamo u mirisu I okusu istih prepričavali smo jedni drugima doživljaje iz naših života. Tada vrijeme stane, i opijeni mirisom mesa i luka, uživamo u trenutku", ovako su organizatori najavili jedan od omiljenih gastro događaja banjalučanima u gradu

U susret "Ćevap festu", ekipa N1 televizije posjetila je najstariju ćevabdžinicu u gradu. Ko god dođe ili prođe kroz Banjaluku, ne može da ne svrati "Kod Muje". U parku Petar Kočić, sutra će se između ostalih predstaviti i oni.

Naime, cijela priča kreće 1923. godine.

Familija Đuzelj iz okoline Glamoča doseljava se u grad na Vrbasu. Sa nešto malo ušteđenog novca, glava porodice Redžep Đuzel otvara ugostiteljski objekat u Banjaluci. 1966. godine ostavlja ga sinovima Redžepu i Muji.

I tako dolazimo do tvorca banjalučkog ćevapa. Mujo Đuzel.

Imao je kažu ideju koju je samo želio dobro prodati. Krenuo je od male ćevabdžiice u centru grada, koja je godinama bila samo jedan mali kiosk sa nekoliko stolova. Ali se tu prodavao banjalučki ćevap. Najvažnije, ukusan, a onda i drugačiji od drugih. To su bili dovoljni razlozi za duge redove "Kod Muje".

Osnovna razlika je prije svega bila u izgledu, a onda i receptu. Banjalučki ćevap sastoji se od „pločica“ mljevenog junećeg mesa koje se služi u posebno za njih pravljenoj lepinji. „Sindikalna“ porcija jedan je od Mujinih izuma namijenjenih nekadašnjoj takozvanoj socijalističkoj radničkoj klasi. Roštilj se mazao lojem, i pomalo čudno, taj miris privlačio je pažnju gostiju. Njegovi unuci, koji su sada već četvrta generacija najpoznatijih ćevabdžija u Banjaluci kažu i da su ga mušterije zavoljele kao čovjeka. Higijena i kvalitet mesa nikada se nisu smjeli dovesti u pitanje. Sve ostalo je tajna, koja se ne otkriva.

Priča o banjalučkim ćevapima prerasla je u urbanu legendu. O Muji su pisali hroničari i novinari. U svoju monografiju o Banjaluci, uvrstio ga je i istoričar Zoran Pejašinović.
U susret 54. godišnjici razornog zemljotresa u Banjaluci, valja podsjetiti da je Mujo Đuzel, bar prema pisanju hroničara, pozivao ljude da ih hrani i dijeli im meso.

Originalni banjalučki ćevap može se naći samo u tri roštiljnice u Banjaluci i u jednoj u Rijeci.

U jednoj od njih, i danas za vrijeme ručka gužva. Ćevabdžinica "Kod Muje" je puna. Dugi redovi ispred i puno stomaci unutra.

"Kod Muje" nema straha da će porodična tradicija biti prekinuta. Poslije Mujine smrti 1991., njegova kćerka Emina, koja je s njim radila od svoje 12. godine, nastavila je porodični posao. Vještinu je prenijela na braću Irfana, Dževada i sestru Sultaniju te na svoje sinove Adisa i Amira.

Oni, koji nisu, Mujine ćevape mogu probati i sutra na "Ćevap festu" u Banjaluci. A za one najbrže gurmane, spremne su i nagrade.