Dok se u Rimu završavao još jedan susret čelnika grupe G20, u Glasgowu je počinjao dugoočekivani klimatski samit – COP26.

Padale su velike riječi, (obećanja), čak i obaveze. Kako je je Greta T. jednostavno rekla: Bla, bla, bla… Sve je bilo, jeste, i biće predvidljivo.

Posvuda ista lica. Posvuda ista intonacija i jezik. Posvuda ista uniformisana vanjština. Posvuda gigantska industrija “odnosa sa javnošću”. Posvuda mediji, koji većinu vremena posvećuju najpogrešnijim, najkrivljim, najlažnijim, najneprikladnijim (sa) govornicima: političkim liderima i njihovim sljedbenicima. Posvuda potpuno odsustvo (samo) refleksije.

Nigdje empatije. Nigdje solidarnosti. Nigdje zajedništva. Nigdje čak ni proširenja paradigmatskih društvenih i ekonomskih, da, civilizacijskih promjena. Nigdje prelaženja – ovakvih ili drugačijih – granica. Nigdje (barem) poziva na borbu protiv rasizma, ksenofobije, šovinizma i probuđeng nacizma, totalitarizma, autoritarizma, diktatura, ubrzanog sužavanja prostora slobode.

Posvuda pogrešni prioriteti. Posvuda brutalna otuđenost od realnosti: ekonomske, klimatske, društvene; da, čak i civilizacijske. Posvuda užasan nedostatak humanističkog obrazovanja i u kontekstu postavljenog promišljanja o (zajedničkoj) budućnosti. Posvuda bolna intelektualna – i etička – pothranjenost. Posvuda dominacija unutrašnjopolitičkih interesa.

Nigdje više govora o univerzalnosti ljudskih prava i sloboda. Nigdje mjesta za izbjeglice – onih iz ratnih i onih dijelova svijeta, gdje jednostavno više nije moguće živjeti; onih između kojih će se uskoro postaviti znak jednakosti, jer većina modernih ratova se vodi tamo, gdje je najtoplije i najsuhlje; tamo, gdje su posljedice klimatske krize već duže vrijeme nova stvarnost.

Posvuda potpuno odsustvo klimatske, ekonomske, da, civilizacijske pravde: globalni sjever naravno, priznaje samo svoje žrtve. Posvuda – potpuni zaostatak u ličnom i društvenom razvoju. Posvuda: nemogućnost praćenja ubrzanog tehnološkog razvoja, što tehnologiju vrlo brzo može iz alata pretvoriti u … oružje. Posvuda pandemijska, kognitivno krajnje jadna podijeljenost.

Nigdje ni duha ni sluha o političkoj hrabrosti. Nigdje ni duha ni sluha o liderima koji bi najprije morali razmišljati globalno a tek onda lokalno. Nigdje ni duha ni sluha o eventualnoj (sveobuhvatnoj) globalnoj koaliciji za borbu sa klimatskom krizom, ključnom linijom fronta daleko od same ljudskosti. Nigdje ni duha ni sluha o bilo kakvom barem približno kompetentnom međunarodnom tijelu.

Posvuda etnocentrizam. Posvuda lažni identiteti. Posvuda eskalacija konflikta i društvene nejednakosti. Posvuda militarizacija. Posvuda obračunavanje sa civilnim društvom. Posvuda eskalacija nadzora. Posvuda, gdje je barem još malo ima, erozija demokratije. Posvuda, gdje postoje barem njeni ostaci, ubrzano sužavanje, zatvaranje otvorenog društva.

Nigdje straha od vlastitog ništavila. Nigdje preuzimanja odgovornosti. Nigdje preuzimanja krivnje. Nigdje mogućnosti prevazilaženja na(r)cizama malih razlika. Nigdje jasne granice između krvnika i žrtava. Nigdje barem krika – apela – za zaustavljanje ratova u recimo, Jemenu i Siriji. Nigdje plana za pomoć Afganistankama i Afganistancima, koje je međunarodna zajednica prljavo izdala.

Posvuda – očigledan religiozni kontekst – traženje oprosta. Posvuda oslanjanje na nekog drugog. Posvuda odlaganje neizbježnog u, o, da, strašno blisku budućnost. Posvuda kamioni pijeska u oči (svih nas). Posvuda poigravanje u mjestu = osnaživanje kataklizme. Posvuda traženje privremenih alibija. Posvuda krvoločni sukob za status quo.

Nigdje naglašavanja i isticanja – bezbroj ih je – primjera dobre prakse borbe sa klimatskom krizom. Nigdje povezivanja ključnih problema našeg – a pogotovo budućeg vremena u cjelinu. Nigdje kazivanja istine neposredno u lice. Nigdje ni traga političkog rizika. Nigdje namjere za ispostavljanje računa.

Nigdje – ništa novo.

Posvuda radikalno nepravedno prenošenje odgovornosti na pojedinca i, posljedično, stvaranje atmosfere nemoći, beznađa, trauma. Posvuda ignorisanje ključnih razloga (ne samo) za klimatsku krizu – pohlepa, slijepo vjerovanje u ekonomski rast, brutalnost antropocentrizma, apsolutno porobljavanje prirode, ove proklete riječi više, više, višeeee…

Posvuda – sve isto.

Boštjan Videmšek je novinar, autor knjiga, publicista. Kolumne nužno ne odražavaju stajalište uredništva.