- Što kaže jedan moj kolega, trebalo je napraviti farmu svinja usred grada, pa im nikada ne bi palo na pamet da je više grade.

– Trebalo ih je pustit’ da postave taj kamen pa im ga večeras srušit’. Morali smo biti mudri. 

– Ma ja, poslat’ momke kad svi odu…

– E, ljudi, Miloš Obrenović je bio nepismen čovjek, al’ je znao s Turcima. On se sve s njima liz'o, a svojim govorio da pale turska imanja, sve što mogu. Na kraju ih je dobio bez ispaljenog metka, donijeli mu ključeve u Beograd. Još je uhapsio one što su napadali Turke i pred'o ih. Tako i mi, očistiš se od dvjesto-tristo bandita, i još mudro završiš. Ovo će ti biti glavni incident, sve su ovo stranci snimili…

Tako su govorila trojica građana Banja Luke sedmog maja 2001. godine, promatrajući kako gore autobusi kojima su doputovali gosti na polaganje kamena temeljca za ponovnu izgradnju Ferhad-pašine džamije i kako, u isto vrijeme, međunarodne vojne snage traže načina da iz mesdžida na njenom mjestu evakuiraju okružene strane i domaće dužnosnike, sudionike svečanosti koja se pretvorila u „dan dugih noževa“.

Nije tada, prije petnaest godina, Milorad Dodik bio ni predsjednik niti premijer Republike Srpske. Iza njega je bio tek jedan kratki mandat na mjestu predsjednika Vlade, dobijen odlukom ondašnjeg Visokog predstavnika, Carlosa Westendorpa, iako je SNSD u Narodnoj skupštini RS-a imao samo dva poslanika. No, sve i da je Dodik imao moći koliko nije, lako je pretpostaviti gdje bi bio.

Tri godine ranije, jula 1998., umro je banjalučki muftija Ibrahim efendija Halilović. Umjesto u nekadašnjem haremu Ferhadije, sahranjen je u Sarajevu. Mjesto njegovog mezara unuštila je grupa Banjalučana, provodeći u praksi zajednički stav da dženaze možda može biti, ali sigurno ne tamo gdje je od neki dan opet džamija. Te 1998., prvi ministar Republike Srpske, Milorad Dodik, na sve je reagirao jednom jedinom rečenicom: „Ma, hajde, čovjek umro k'o umro”.

Pola je decenije trebalo proći od užasnog sedmog maja 2001. pa da se Dodik nanovo dokopa vlasti, a jedna i pol da se pokaže kako je, eto neka bude, Miloš Obrenović znao s Turcima, ali da sadašnji predsjednik Srpske ne zna ni sa njima, ni sa Bošnjacima, ni sa Srbima, makar među njima bilo i onih čijem je nacionalizmu podilazio dok je akumulirao moć.

Bio je, vidjeli ste, Milorad Dodik miran kao bubica na otvaranju ponovo izgrađene Ferhadije, otrpio je da tu, oko nje, nema zastave regije u kojoj je džamija, odslušao Ahmeta Davotuglua, pričekao da mu vidi leđa i onda hrabro zauzeo jasan i oštar stav o istupu gosta koji je zadnji puta u životu negdje otišao kao turski premijer. Naime, dva dana prije banjalučke svečanosti Davotuglu je podnio iznuđenu ostavku i dobio ovacije svemoćnog Recepa Tajipa Erdogana. Tako je, dakle, predsjednik Vlade Turske u slobodnom padu došao u BiH onako, da tu malo bude prije nego što završi u penziji. Ipak, ni njemu takvom se Milorad Dodik nije smio i mogao kurčiti dok ga ne isprati na sigurnu udaljenost, a i tada je trabunjao uzalud.

Još je, treba priznati, sva vlast u Republici Srpskoj tamo gdje stoluje Dodik. Međutim, svo je nezadovoljstvo drugdje i, recimo tako, sprema se za subotu, četrnaestog maja, kada će opozicioni blok u manjem entitetu održati proteste protiv SNSD-ove vlasti, čiji su rezultati takvi da buku praznih stomaka ne mogu nadglasati ni poruke slične onoj od sedmog maja 2001., u kojoj je pisalo: „Braćo Srbi, danas će naš grad napasti islamske horde, uz pomoć zločinca iz Austrougarske i pokušaće opet da posiju sjeme islama u našem gradu. Dođite u 11.00 časova na plato gdje je bila Ferhadija i svojim prisustvom iskažite nezadovoljstvo ovim činom“.

Pokušava, ne čeka da padne, Milorad Dodik opet uplašiti Srbe, ocrniti opoziciju, za opće nezadovoljstvo okriviti Bakira Izetbegovića, CIA-u, NATO, Tursku, Japan, Trinidad i Tobago, ma koga stigne, ali uzalud. Njegovoj vladavini, možda, nije došao kraj, ali jeste početak kraja. Zato se, uostalom, trudio da na svaki način spriječi proteste opozicije, jer zna, nije ni glup ni neiskusan, da su velike šanse za njihov konačni uspjeh.

Tako je, uz ostalo, rekao kako će odstupiti ako Savez za promjene na ulicu izvede 40.000 ljudi, koliko sigurno neće. Računao je, bit će, kako će organizatore uplašiti nedostižnom brojkom pa će oni odustati. No, ni njima ni njemu nije nepoznato koliko je nebitno hoće li u parku što nosi ime po legendarnom partizanskom borcu i komandantu, doktoru Mladenu Stojanoviću, biti osam ili devetnaest hiljada demonstranata, već je važno što će oni napraviti pukotinu u društvu straha koja će se zatim širiti. Nikada i nigdje nisu svi građani odjednom nešto promijenili, već je uvijek glasna i aktivna manjina ponukala šutljivu i trpljivu većinu.

Upravo je njoj, toj tihoj većini na čijoj pasivnosti parazitiraju loše vlasti, namijenjen skup koji će istoga dana u isto vrijeme biti na Trgu Krajine, odnosno ono što može uslijediti kada se dva bloka sretnu. Potrošeni su, očito, strahovi od Turaka, Bošnjaka, Austrougara, Amerikanaca i visokih predstavnika, pa je još ostao možda samo jedan: od međusrpskih sukoba do kojih može doći samo zato što je predsjednik RS-a odlučio da ih pokuša isprovocirati miloševićevskom metodom kontramitinga. Svesrdnu je pomoć u ovoj operaciji dobio upravo od bivšeg Miloševićevog ministra, sadašnjeg premijera Srbije, Aleksandra Vučića, koji je u vanrednom i dramatičnom obraćanju rekao kako srbijanske obavještajne službe raspolažu informacijama o mogućim neredima i grupama organiziranim za njihovo izazivanje, da bi ih nedugo zatim sam locirao i okružio.

Da može, jer još ima čime, opustošio je valjda svaki sef u RS-u, Milorad Dodik bi platio da mu se u Banjaluci dogodi „bosansko proljeće“ na ćirilici – da ojađeni zapale poneku zgradu, iz njegovog kabineta iznesu tepih i slike, a iz kancelarije Željke Cvijanović turpiju za nokte i nedirnuti laptop, pa se onda mirno raziđu i narednih nekoliko mjeseci, zapravo dok im ne dosadi, pričekaju ispunjavanje opravdanih zahtjeva koje se nikada neće dogoditi, pa će, nakon što se vatre ugase i narod zabavi nečim novim, sve opet biti isto.

Uspjeh banjalučke pobune imat će daleko više efekta od onog juriša nezadovoljnih u Tuzli ili Sarajevu iz skoro zaboravljenog februara 2014., ali ne zato što su Srbi nešto uporniji, već zato što postoji politbiro ustanka; što u subotu niko neće tražiti nekakve ekspertske vlade i slične gluposti, već promjenu vlasti: odlazak jedne i dolazak druge političke organizacije. Ona se, ta promjena, naravno, neće dogoditi isti dan, ali će u njemu započeti proces u kojem pobjedu Saveza za promjene na narednim izborima neće moći spriječiti čak ni talenat Milorada Dodika da ukrade više glasova nego što ima glasača u Republici Srpskoj.

Nekadašnji Markovićev reformista i prvak Jugoslavije u oranju, uspio je, sve u svemu, Srbima postati gorim i od „islamskih hordi“ i „zločinca iz Austrougarske“ zajedno. E, za to se stvarno trebalo dobro potruditi…

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook.