Tešanjski pjesnik Amir Brka autor je jednog od antologijskih stihove savremene bosanskohercegovačke poezije, u kojem se kaže: "Tako rat ubija one koji misle da su ga preživjeli".

“Glad, golota, gospodaru!
Ah, pričekaj pet-šest dana,
Dok ti žuđen harač isprosimo!“ –
„Hljeba, hljeba, gospodaru!
Ne vidjesmo davno hljeba!“
(Ivan Mažuranić: „Harač“, četvrto pjevanje iz „Smrti Smail-age Čengića“)

Tešanjski pjesnik Amir Brka autor je jednog od antologijskih stihove savremene bosanskohercegovačke poezije, u kojem se kaže: „Tako rat ubija one koji misle da su ga preživjeli“. Brka, naravno, govori o ratu iz prve polovine devedesetih godina prošlog vijeka, onom oružanom, prvenstveno vođenom za teritorije i za, kako su pisalo Miloševićevi mediji, promjenu takozvanih AVNOJ-evskih granica. Taj je, znamo, završen. Zamijenio ga je drugi, onaj za preraspodjelu moći i dobara – četvrti jugoslavenski, kako ga naziva pisac Andrej Nikolaidis – i traje li ga traje. Intenzitet bitaka, uslovno, krajnje uslovno, rečeno bitaka, jer jedna strana više ne može pružati otpor od iznemoglosti i gladi, proporcionalan je industrijskoj prošlosti mjesta na kojem se dešavaju. Nigdje se, malo drugačije rečeno, pogubne posljedice tranzicije, procesa pretvaranja nečega u ništa, ne vide tako dobro kao tamo gdje je privatizacijski cunami velika sredstva za proizvodnju pretvorio u staro gvožđe, a široke fabričke krugove u potencijalno građevinsko zemljište.

Nešto izmijenjen Brkin stih – “Tako trajni rat ubija one koji misle da ga mogu preživjeti” – adekvatan je prateći tekst za fotografiju, ma fotografije, njih koliko treba, snimljene u tuzlanskoj Narodnoj kuhinji „Imaret“ – koja je u četvrtak, četvrtog februara, dan uoči druge godišnjice socijalne pobune u tom gradu, ostala bez hljeba! Dvije i pol hiljade onih što od gladi ne umiru samo zahvaljujući obrocima dobijenim na mjestu nekadašnjeg Ekspres restorana, do daljnjeg će moži uzeti po četvrt, da četvrt hljeba, ali svaki drugi dan! A i to još dvije sedmice…

Problem, kako se to kaže, naravno nije od jučer. Još na jesen prošle godine, dobavljači hrane za ovu kuhinju, među kojima je i nekoliko tuzlanskih pekara, upozorili su kako će morati obustaviti dostavu zbog nagomilanih dugova koje prema njima ima kantonalna Vlada. I kako to uvijek kod nas biva, još jedan problem ne samo da nije shvaćen ozbiljno, već nije ni riješen na duže od nekoliko mjeseci. Istina, nema ga ko, ako ćemo pravo, niti riješiti, iako postoji osoba ženskog spola koja za to prima platu. Uzgred, nije zabilježeno kako njoj poslodavac, ista ta Vlada istog tog kantona, nešto duguje.

“Imamo zaključak Vlade da se mora, zbog stanja u budžetu, ići sa uštedama. Zbog čega ne dolazi do isplate je razlog što se čeka rebalans budžeta“, rekla je, kada je u oktobru „Imaret“ umalo ostao bez hljeba, Danijela Simić, ministrica za socijalnu politiku u Vladi TK, o kojoj se na bespućima interneta može pronaći da je, kao i onaj mučeni Fadil Novalić, iz Gračanice, te da je u radnom vremenu jednom posjetila članice Udruženja „Gračaničko keranje“.

Od citirane, blago rečeno idiotske izjave, pa do danas, ministrica dokazuje tačnost teze da je šutnja zlato, a „Imaret“ dijeli sve manje i manje obroka.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook.

“Već smo morali reducirati broj korisnika, koji je smanjen za 1.200, a trenutno pripremamo 2.500 dnevnih obroka. Važno je napomenuti da je 50 procenata naših korisnika populacija sa socijalnog dna, odnosno to su ljudi bez ikakvih primanja, a prilikom reduciranja broja korisnika, morali smo izbrisati i veći broj penzionera koji imaju minimalne penzije”, rekao je, komentirajući ukidanje kruha, Hajrudin Šahić, predsjednik Muslimanskog dobrotvornog društva Merhamet.

Tako, dakle, izgleda taj četvrti jugoslavenski rat u Tuzli. Prvo je njena industrija raspišana u procesu za koji još niko nije odgovarao, iako je očito kako je famozna privatizacija provedena tako da se bagatelno prodavalo zajedničko dobro i bez obaveze kupca da radi bilo šta, a kamoli održi ili pokrene proizvodnju, zadrži radnike ili uposli nove. U prijevodu: isplativije je bilo pazariti nešto što je nekada prehranjivalo više ljudi nego danas u Tuzli ima gladnih, zaključati kapiju i čekati da se pojave zainteresirani za izgradnju stambeno-poslovnog kompleksa, šoping centra, pumpe… Ko god kaže da je sve drugo bilo nemoguće, eno mu žive „Dite“, spašene od novog vlasnika, sa pokrenutom proizvodnjom i uposlenim radnicima, svime što anđela tranzicije nije zanimalo niti jedne jedine sekunde. On se, dok nije propao, fokusirao na lake i parali poslove, po principu: malo plati, brzo uništi, isparceliši i prodaj jednom po višetruko većoj cijeni od nabavne.

„Dita“ je, međutim, slučajnost, njena je reanimacija incidentna pojava u novom bosanskohercegovačkom društvu u kojem su javna dobra rasturena, da bi zatim briga o javnim interesima bila povjerena elementarnim nepogodama poput ministrice iz provincije, jedne od niza likova koji, izgleda, zaista ne razumiju da nije moralno, normalno, ljudski, svakako, mjere štednje provoditi na korisnicima narodnih kuhinja – uz istovremeno uživanje u udobnosti plaćenoj tuđim parama, onim iz ubranog harača koji se sada samo ljepše zove – niti od njih očekivati da pričekaju rebalans uz eksperimentalnu muziku iz vlastitih, praznih stomaka.

Možemo se sada, nije problem, tješiti kako nismo jedini sa ovakvom mukom i da je postalo uobičajeno, ako je ikada i bilo drugačije, to da najsiromašniji uvijek prolaze najgore: poboljšanja najmanje osjete, dok svaku krizu nose na žgoljavim plećima. Samo… Neka takvu utjehu neko, ako ga nije stid, ponudi hiljadama onih što svaki dan idu po svoj obrok u centar Tuzle, gdje dobijaju četvrt hljeba svaki drugi dan. Usput ih može zamoliti da budu strpljivi dok statiraju u ratu za koji misle da ga mogu preživjeti. A ne mogu. Kao ni mi, još uvijek „nedovoljno osiromašeni“, uljuljkani u vjerovanje kako nećemo doći na red za sadaku.