Takozvana javnost u Sarajevu i Bosni i Hercegovini je uzavrela: pucaju tastature, gore monitori, nastaju Facebook grupe, planiraju se i konkretne akcije, ali realizacija malo šteka...

Ubistvo Mahira Rakovca, reklo bi se, ujedinilo je građane pune jeda, site terora, umorne od straha i ponižavanja. Ujedinilo ih je, normalno, na društvenim mrežama gdje će, kada im cijela priča dosadi, opet objavljivati video snimke djece kako se krevelje, mačaka dok pokušavaju uloviti nečiju sjenu i savjete o tome kako topla voda sa dvije kriške limuna topi maloprije smazanih deset ćevapa u cijelom somunu, sve za dvadeset osam minuta.

Da, Mahir Rakovac je ubijen – to što je sam skočio sa prozora u smrt bilo je samo ubrzavanje kraja agonije. Nije imao kakav izbor: ili bi ga balavi zlostavljači i zlostavljačice u orgazmičkom trenutku sami likvidirali ili bi živio u agoniji kojoj nije slutio kraja. Sebi je skratio muke, a onima što su ga mučili uskratio vrhunac sadističkog uživanja. Bio je, po svemu sudeći, dobro i bio je, sudeći po krajnjem činu, hrabro dijete.

Jelena Simić je starija od Mahira. Živa je, još uvijek. Samo što ne stanuje u svojoj kuću i mjestašcu gdje je rođena. Pobjegla je kada je shvatila da je njen, kao i život njenih sugrađana, privatno vlasništvo Rajka Dukića, gazde „Boksita“ iz Milića, nekada, naravno, državne, javne firme, privatizirane navrat-nanos, za koju je vezana egzistencija skoro svih žitelja iz Jeleninog kraja.

Dukić, inače, svako malo, kada mu dođe, odabere grupu radnika i vodi ih na poligraf, pa ko na detektoru laži zadovolji, taj nastavlja raditi, ko ne zadovolji, u najboljem slučaju ostaje na cesti i gladan. U gorem, završi i modar, kao Jelena.

“Poslije testiranja su joj rekli da sačeka, gdje su je odveli u sobu Rajka Dukića, gdje je on sačekao i krenuo da je psuje, udara, čupa za kosu, da je davi“, svjedočila je sestra bivše uposlenice „Boksita“.

Nekada davno, Jelena Simić je, kao danas roditelji Mahira Rakovca, vjerovala da pravde ima. Nije ju dočekala. Od terora Rajka Dukića je, na kraju, pobjegla daleko. Gazda „Boksita“ i dalje njeguje praksu testiranja lojalnosti radnika na poligrafu.

Oni pokorno izvršavaju njegov nalog, puštaju da im na prste zalijepi neke žice i daju odgovore od kojih ovisi hoće li djeci idući mjesec imati za užinu i cipele.

Naravno, nije zabilježeno da je takozvana javnost u Sarajevu, Banja Luci, gdje god u Bosni i Hercegovini, uzavrela povodom davljenja Jelene Simić i maltretiranja milićkih radnika. Nisu, dakle, pucale tastature, gorili monitori, nastajale Facebook grupe, niti su planirane konkretne akcije problematične realizacija. Građani puni jeda, siti terora, umorni od straha i ponižavanja su, dok je Rajko davio i kačio žice, objavljivali video snimke djece kako se krevelje, mačaka dok pokušavaju uloviti nečiju sjenu i savjete o tome kako topla voda sa dvije kriške limuna topi maloprije smazanih deset ćevapa u cijelom somunu, sve za dvadeset osam minuta.

Kao što se oni šupci u nekakvoj turskoj školi na Ilidži čudom čude što im se zamjera gledanje Mahirove patnje, e tako ni Rajku Dukiću nikako ne ide u glavu šta je sporno u tome da, kada mu se navije, malo prikopča radnike na poligraf. Njima i njemu nije jasno šta ima nejasno u podjeli uloga u bosanskohercegovačkom društvu od kolijevke pa do groba. Baš kao što takozvanoj, uzavreloj javnosti, izgleda, nije očita veza – ne samo krvna – između maloljetnih zločinaca i punoljetnih, novih bogataša.

Rajko Dukić treba priznati, nije bio goljo prije rata, već direktor „Boksita“ – i to kao kadar Branka Mikulića i Saveza komunista BiH. U „Boksitu“ se, inače, zaposlio još 1967. godine, pa napredovao, napredovao i… I onda je postao bogat. Ne, naravno, zbog svojih menadžerskih sposobnosti i znanja, niti zbog toga što niko drugi nije htio voditi firmu u Milićima, već zato što je imao privilegije: dao mu ih Radovan Karadžić lično. Dukić je, naime, bio među prvima na listi financijera SDS-a ranih devedesetih prošlog vijeka, pa je bio među prvim Karadžićevim saradnicima, dovođen je u vezu sa postavljanjem barikada u Sarajevu, da bi na kraju, što bi rekao Ljubo Ćesić Rojs – još jedan iz plejade doajena naše propasti – jamio što je naumio. Zagospodario je firmom, Milićima i, u paketu, životima onih što su naivno vjerovali da smo svi jednaki ne pod zemljom, već na njoj.

Nova, poslijeratna bosanskohercegovačka elita nastala je od odabranih da budu bogati. Njima je dopušteno da prepreke na putu do miliona uklanjaju kako znaju i umiju, a ako bi baš zapelo, uskakao je režim – tačnije, režimi – da skloni radnike, promijeni zakone, umiri tužiteljstvo, zaustavi policiju, ukloni dokaze… Bogata djeca bogatih roditelja od rođenja znaju da onaj ko ima više – više i može. Naučili su to sami, nisu glupi i nije im trebala priča o Rajku davitelju i Jeleni radnici. Potomci društva nejednakih šansi, stubovi su društva nejednakih mogućnosti. Znali su to, skontali su, i Mahir i oni što su ga ubijali, samo nisu znali lijepo reći, već su učili na primjerima: on na svom, oni na njemu.

Mahira i Jelena je u Bosni i Hercegovini na stotine hiljada, samo što svi ne prolaze jednako loše. Nekima je samo grozno, nekima još gore. Tek ponekad, kada dječak pobjegne u smrt ili žena kamerama pokaže modrice na vratu, močvara se malo uzburka. Takozvana se javnost uhvati tastature, a elita ostane u šoku zbog atmosfere linča kojoj je izložena, umjesto da je kreira. I onda se, je li, sjete prava i pravde, priče o tome da niko nije kriv dok se ne dokaže suprotno, zaboli ih duša i, općenito, ne mogu da vjeruju šta sebi za pravo daju kokuzi, oni što imaju malo, pa im ništa više svakako ne pripada.

Jelena Simić je zaboravljena. Mahir, kolektivno, još nije, ali na kraju hoće. Mali će sadisti izrasti u velike poslovne ljude, menadžere godine, stranačke direktore, utjecajno nešto, rajke i dukiće: svijet će promatrati kroz zatamnjena stakla luksuznih terenaca, naprednijih od onih kojima su dovoženi na nastavu i vraćani kući. U međuvremenu će se upristojiti, znati uklanjati svjedoke i ponavljati kako nije nije kriv dok mu se ne dokaže suprotno.

Mi, takozvana javnost, ćemo se ispucavati preko društvenih mreža i nećemo smjeti javno reći kako je u tamo, u tom svijetu podobnih, probranih i potkoženih, svako kriv dok mu se ne dokaže suprotno.

Jer znamo ono što je Mahir naučio pa rekao: „Svijetom vladaju moćni s kojima se mi ne možemo nositi“.

Mi samo možemo za njih glasati i njima robovati. Dok nas ne udave ili ih sami oslobodimo od sebe kada nam utjehu prestanu pružati snimci djece kako se krevelje, mačaka što pokušavaju uloviti nečiju sjenu i dosade savjeti o tome da topla voda sa dvije kriške limuna topi maloprije smazanih deset ćevapa u cijelom somunu, sve za dvadeset osam minuta.