Nije nemoralno biti bogat, ali se ne može biti moralan i obogatiti se. Početna akumulacija bogatstva podrazumijeva ili kršenje zakona ili izrabljivanje drugih ili (i) najčešće oboje.

Priče o ljudima što su iz ničega napravili puno toga, a sve sa svojih deset prstiju i bez tuđe pomoći, zapravo su storije o rijetkim, jako rijetkim izuzetcima: potvrdama pravila prema kojem se, jezikom ulice kazano, ne može biti i jeben i pošten.

Naravno, pod bogatstvom se ne misli na dovoljno novca za pristojan život – koji podrazumijeva prihode dovoljne za nešto više od redovnih obroka i plaćenih računa, dakle i putovanja i posjete kinu, pozorištu, kupovanje knjiga, izlaske u kafane na nešto više od jedne kafe, manjak straha od nemogućnosti liječenja… – već na količinu para dostatnu da nekoliko generacija nasljednika ne mora raditi ama baš ništa. Osim što će, je li, dobro učiti, upristojiti se, biti socijalno osjetljivi i općenito se ponašati drugačije od onih koji su im svašta nešto ostavili, a u grob ponijeli i krivnju za učinjeno u ime imetka.

Ako je tako, a jeste, nema dokaza da je drugačije, onda je, naročito u vremenima poput ovih, siromaštvo najčvršći dokaz poštenja. Nije, naravno, da nije ugodno, kako će biti, ali je barem moralno. Da se i to pojasni: pod siromaštvom se ne misli samo na život bez marke, spavanje na cesti i skapavanje od gladi, već i na rastezanje nekoliko stotina maraka na trideset dana u mjesecu i dnevnu potrošnju koja ne pokriva ništa više od takozvanih najosnovnijih potreba u koje, iz nekog nedokučivog razloga, ne spada ni kino, ni knjiga, ni druženje, ni… Ama ništa osim bezmesnih obroka i komunalija. 

Mi se, međutim, stidimo zbog onoga za što nismo ni najmanje krivi, krijemo koliko nemamo tuđom zaslugom; živi se slomismo pokazujući da nam je bolje nego što jeste. Stradali u tranziciji i prvobitnoj akumulaciji kapitala u kojoj se nisu okoristili sposobni, već odabrani i podržani, kriju svoje stradalništvo održavajući iluziju o postojanju znaka jednakosti između truda i profita, rada i zarade, ljudskih kvaliteta i sadržaja imovinske kartice. Stidom poštenih predupređuje se mogući osjećaj krivnje bogatih.

Govori o tome, uz mnogo toga, i priča o sarajevskim second hand šopovima, nedavno objavljena na jednom od ovdašnjih portala. Uglavnom, otvaraju se prodavnice polovne odjeće na lokacijama nekada ekskluzivnih butika, uvoze se nošene košulje i hlače iz Njemačke, razgažene cipele iz Austrije, kaputi ispali iz skandinavskih modnih trendova, a kupca se za dana ne može vidjeti ni slučajno. Dosađuju se, dakle, prodavači i prodavačice od zore do sumraka, džaba se dućani griju i troši struja sve do večeri, kada pošteni i ojađeni svijet, opremljen kesama sa otisnutim imenima skupe trikotaže, osvrčući se kao da će u pljačku, dolazi da za male pare, jedine koje i ima, kupi nešto za obući. O tome što će opet preplatiti majicu ili farmerke ne razmišlja, već sa grčem u stomaku i osjećajem samogađenja kući nosi još jedan dokaz vlastite nesposobnosti i neuspjeha, nesnalažljivosti i neprilagođenosti takozvanom duhu vremena.

Tek se rijetki tješe pričama o tome kako je, eto, na Zapadu, tamo gdje se radi za platu, umjesto što se s platom pati, najnormalnije kupovati već nošene haljine i džempere i da to, je li, rade i oni sa mjesečnim primanjima poput bosanskih polugodišnjih.

Nema, valjda, ništa od naopakog iz zapadnog, kapitalističkog svijeta što mi nismo preuzeli, pa još malo promijenili u skladu sa svojim mogućnostima, uloživši povelik napor da umjesto o uzrocima vlastite neimaštine razmišljamo o posljedicama toga što će neko vidjeti da nosimo ono što je Hans iz Frankfurta odbacio praveći mjesta u ormaru.

“EU je maznula socijalistički svet sem Rusije, i zatim ga prepustila grabeži svojih i lokalnih izabranika. Posledica je da danas od Beča do libijskih obala više nema nijedne velike industrijske sile – čak ni industrijskog kompleksa. Grčka, koja je doživela isto što i post-socijalističke zemlje, dokaz je da je reč upravo o ključnom uplivu politike EU, a ne o usudu socijalizma; dobar primer za to mogle bi biti i Španija i Portugal. EU razvojni programi imaju više uspeha u Africi i Aziji – ali zaman, u mikroskopskim razmerama. EU, otvoreno od pada berlinskog zida, sprovodi politiku preuzimanja umesto razvoja, siromašenja masa umesto projekata socijalne pravde, servisa umesto proizvodnje“, napisala je nedavno Svetlana Slapšak na Peščaniku.

Dakle, od Beča do libijskih obala nema više, uz sve ostalo, niti tvornica trikotaže u kojima su se šila odijela, košulje, suknje…šta god. Podavljene su kako bi negdje drugdje, daleko, u nekom Bangladešu, isti posao radili nesretnici kojima je mjesečna plata tridesetak eura, dok su na temeljima, recimo sarajevskog „Alhosa“, dignute kule Radončića. Ono što se pravilo ovdje, sada nastaje iza sedam mora i sedam gora, pa se prodaje po cijenama koje su blizu realnih tek na onim popustima od po sedamdeset posto.

Ne idu, dakle, ni na tom nekom Zapadu ljudi u second hand šopove zato što vole, već zato što ni oni nemaju para za precijenjenu odjeću, dok su tek rijetki dobacili do toga da ih se u, recimo tako, first hand prodaji pravi pravim budalama; da su drugi, ali od pozada, u lancu enormnog bogaćenja, samo što im je, još uvijek, bolje nego prvima – robovima iz fabrika preseljenih tamo gdje se, kako bi rekao ekonomski stručnjak Zlatko Hurtić, prednošću smatra posjedovanje relativno obrazovane i jeftine radne snage. Dakle ono što i ovi naši sveznadari ističu kao nešto sa čim možemo privući investitore.

Tužna je ta priča o sarajevskim dućanima rabljenom odjećom i ljudima što u njih krišom zalaze, preuzimajući na sebe krivnju za bijedu u koju su otjerani da bi odabrani imali šta ostaviti djeci i unucima, koji će, kada se upristoje, odškoluju po londonima i amerikama, pokazivati da se, eto, može biti i moralan i bogat. Pod uslovom da ne odluče dalje uvećavati bogatstvo na jedini mogući način: preko tuđih leđa i uz masovnu proizvodnju tuđe muke.