Rekao je da mu je nadimak Sose. Tog maja 1999. imao je dvadeset godina i bio na poslu daleko od Alabame u kojoj je rođen.

“Znam tu rečenicu: ‘Ja vjerujem u Boga, ali se bojim Keisera Sosea’“, kazao sam citirajući repliku iz filma “Privedite osumnjičene”.

“To je to, čovječe. To je to“, uzvratio je Sose, pilot borbenog aviona F14A ili, kako se još zove, “Tomcata”.

Upoznali smo se na nosaču aviona “Theodore Roosevelt“, na kojem smo fotograf Almin Zrno i ja bili po reporterskom poslu i sa kojeg je Sose odlazio u borbene letove iznad Srbije i njene tadašnje pokrajine, Kosova.

Kako je bilo Žuni, što je Alminov nadimak, ne znam, ali ja sam se, parafrazirajući Aliju Izetbegovića, do podne osjećao kao da sam helikopterom iz Barija došao pravo u video igricu, a od podne k'o budala. 

“Theodore Roosevelt” bio je dio, mali dio, ogromne, prije svega američke i britanske ratne mašinerije za rušenje Slobodana Miloševića i stvaranje budućeg, samostalnog, ovog današnjeg Kosova. Isti taj brod, sa svojih sedamdeset i šest aviona (!), možda nije bio dovoljan, ali mu, vidjelo se na svakom njegovom metru, nije trebalo još puno podrške za, barem, značajno skraćivanje jugoslavenskih ratova u prvoj polovini devedesetih godina prošlog stoljeća. Uz još koje slično plovilo i malo volje, do ratova je moglo i ne doći. No, kako se sjećamo, bilo je drugačije, znatno drugačije.

Nešto kasnije – mi, rođeni u Bosni, kako reče Andrej Nikolaidis, ponekad sporije kontamo – sam naučio još nešto: da diplomatijama takozvanih velikih sila nije cilj da se problem pravedno riješi, već samo da problema nema, ali i da je često ono o čemu se u različitim vanjskopolitičkim prepucavanjima govori tek privid u mjerenju snage između država ili se koristi za postizanje efekta koji sa konkretnim problemom, odnosom prema genocidu u Srebrenicu recimo, nema suštinsku vezu.

Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija, vidjeli ste to, čuli, pročitali, nije usvojilo rezoluciju o Srebrenici zbog veta Rusije. Je li usvojilo kakvu drugu, kojom se oštro osuđuje brijanje breskvi na Madagaskaru, traži prekid borbi u Siriji ili zahtijeva da se konflikt između Izraela i Palestine riješi mirnim putem i pregovorima, ne zna se. Bit će da nije. No, sve i da jeste, navlas bi isto bilo breskvama, u Siriji i Palestini.

Znamo, više nego drugi, koliko su moćne te rezolucije UN-a: usvojeno ih je, brat bratu, na stotine tokom rata u Bosni i Hercegovini i efekat je uvijek bio obrnut. Čim bi Vijeće sigurnosti zatražilo prestanak granatiranja civilnih ciljeva, Ratko Mladić bi naredio razvlačenje pameti civilima sa druge strane nišana.

Da je, dakle, Vijeće usvojilo rezoluciju, bila bi to mrvica pravde za žrtve i nikakva korist za preživjele, za Bosnu i Hercegovinu i odnose Srba i Bošnjaka u njoj. Ima, nakupilo se, država koje su, primjera radi, zločin nad Armencima počinjen u Turskoj početkom prošlog vijeka nazvale onako kako ga se jedino i može nazvati, genocidom i nikako drugačije, pa je to na odnose Turaka i Armenaca, službene Ankare i Erevana, utjecalo koliko i poplava u Živinicama na odigravanje američke lige u baseballu.

Sjajna turska književnica, Elif Šafak, ima u romanu “Kopile Istanbula” epizodu u kojoj mlada Armenka rođena u SAD-u i njena domaćica, sredovječna Turkinja iz grada na dva kontinenta, razgovaraju o kolaču koji ima dva imena – na armenskom i turskom – a iste sastojke i način pripreme. Turkinja, opisujući slasticu, kaže kako je toliko svi vole da ima osjećaj da njeni sunarodnjaci mjere vrijeme od pojave recepta.

“Od kada vi mjerite vrijeme?“, upita zatim. “Od genocida“, odgovori Armenka. I tu se sva priča završi: za jednu, stariju ženu, genocid je neka riječ koju Armenci koriste, ali o razlogu puno ne zna, niti je zanima, svakako je bilo davno. Za drugu, genocid je temelj identiteta i odnosa spram Turaka, iako je rođena decenijama poslije stradanja sunarodnjaka i daleko od mjesta zločina.

Nema, da se pojasni ako treba, te rezolucije koja će promijeniti odnos Srba spram Srebrenice i Bošnjaka spram Srba, kao što nema te odluke, bila ona francuska, njemačka, čija god, kojom će se ispuniti očekivanja Armenaca, a Turci se – ne kroz svoje pisce poput Šafak ili Orhana Pamuka, niti odlukom političke elite, već promjenom kolektivnog stanja svijesti – suočiti sa ugradnjom armenskih kostiju u temelje moderne Republike Turske. 

Priča o Srebrenici i rezoluciji o njoj je, naravno, jer se o Bosni i Hercegovini, majci domovini svih svjetskih apsurda u općem predmetu igranja većih država radi, još složenija. Rezoluciju je, znamo, inicirala Velika Britanija, zemlja za koju se, ali nikako, ne može reći da nije podržavala Slobodana Miloševića u godinama raspada i raspleta. Očekivano, protiv je bila Putinova, (post)sovjetska Rusija koja opet, nakon što je raskovala Ukrajinu, ima ulogu najvećeg neprijatelja takozvanog zapadnog društva i njegovih vrijednosti.

Niti jedna od strana u ovom, novom hladnom ratu, nije se, kako je nešto ranije rečeno, bavila (samo) Srebrenicom: ruski veto ulog je u ponovno jačanje veza sa Srbima i Srbijom koja očito mora birati između Unije i Moskve, dok je britanski neuspjeh način da se Putina nastavi prikazivati gorim nego što inače jeste.

Sekirati se zbog neusvajanja rezolucije o Srebrenici u Vijeću sigurnosti UN-a ili likovati iz istog razloga, jednako je nekorisno, osim za one kojima je prodaja velikih riječi u zemlji malih mogućnosti posao. Za političku elitu koja je BiH, opet, prikazala kao karikaturu. Naime, jedina zemlja, članica UN-a koja nije imala nikakav, ali nikakav stav oko rezolucije je ona u kojoj se Srebrenica dogodila, u kojoj se nalazi i u kojoj će sutra biti pokopane kosti nađene između dvije masovne dženaze.

Svi, ali svi drugi, imali su nekakav sud, ovakav ili onakav, nije važno sada, samo smo se mi ponašali kao da je riječ o problemu brijanja breskvi na Madagaskaru. I to ne onako, bez veze, već po uputama ministra spoljnih poslova: “Predsjedništvo BiH nije postiglo konsenzus i u tom smislu je i otišla instrukcija u kojoj se kaže da ambasadorica Čolaković ne učestvuje ni u pripremnim aktivnostima niti u današnjoj sjednici Vijeća sigurnosti UN-a”, izjavio je šef bh. diplomatije, Igor Crndak.

Kao što se ništa drugo neće promijeniti. Srebrenice ćemo se opet sjetiti jedanaestog jula 2016. Osim ako se ne nađe kakav zvučan povod, nešto što će poslužiti kao opijum za mase i sredstvo natezanja za one što ih male zemlje i njihove tragedije zanimaju onoliko koliko je Sosea zanimalo koga ono i zašto tačno bombarduje.