Rezultati politike Bakira Izetbegovića od njegovog izbora u Predsjedništvo BiH i mjesto predsjednika SDA mogu se sažeti na jednostavan način.

Milorad Dodik mu je pod nosom održao referendum i uspostavio presedan s čijim posljedicama ćemo tek da se suočimo, na lokalnim izborima izgubio je, prepustio Srebrenicu koaliciji lokalnih negatora genocida, počinio knjiški primjer veleizdaje u slučaju revizije presude Međunarodnog suda pravde i na kraju, uz večeru, obećao Draganu Čoviću i Andreju Plenkoviću treću izbornu jedinicu za HDZ.

Sve što je Izetbegović uradio od početka mandata temelji se na ideološkoj premisi koju je SDA pod rukovodstvom njegovog oca uspostavila 1990. godine nakon prvih višestranačkih izbora u BiH, da su prirodni saveznici srpski i hrvatski nacionalizam, a građanska ideologija, socijaldemokratija i ljevica generalno – neprijatelji. Odatle je proizašla prva kampanja SDA u kojoj su aktivisti od svojih birača tražili da glasaju sa potonje ratne zločince Biljanu Plavšić i Nikolu Koljevića i izdajnike poput Franje Borasa.

Odatle i vezivanje zastave sa HDZ-om i ustaškom emigracijom; relativizacija ustaštva i revizija Drugog svjetskog rata čija se nit proteže sve do danas kroz rehabilitaciju nacističkih kolaboracionita među muslimanima, poput Mustafe Busuladžića. Odatle na kraju i ta nepodnošljiva lakoća s kojom Izetbegović prihvata sve Čovićeve zahtjeve: kao što je napisao jedan Izetbegovićev megafon, pravi Hrvati su bili u HVO-u, dok su Hrvati u Armiji BiH bili – izrodi.

S druge strane, Dragan Čović, pred kojim je prije samo dvije i po godine Sarajevo šenilo, sretno zbog njegovog povratka u Predjedništvo BiH i u očekivanju „relaksacije odnosa među narodima“ se na kraju ispostavio onim što je nekolicina o njemu tvrdila sve vrijeme: politički monstrum čiji je primarni interes uspostava tiranije manjine i otvoreno podjarmljivanje muslimana na polovini teritorije BiH. Ni HDZ ni zvanični Zagreb – uz neskrivenu podršku Berlina – ne žele vidjeti treći, isključivo hrvatski entitet, na teritoriji BiH.

Pojas zemlje duž naše zapadne granice od Livna do Ljubuškog bi uvenuo za šest mjeseci, jer naprosto ne bi bio u stanju da isplati ni plate policiji, doktorima, učiteljima i nastavnicima. Njihov zajednički cilj je uspostava takvog izbornog i političkog sistema u kojem bi 118 hiljada birača HDZ-a – a to je najviše što je HDZ zajedno sa svojim satelitima iz tzv, HNS-a ikad dobio – zauvijek vrijedili kao milion nehrvatskih glasova u Federaciji BiH. Razlog: tu, nehrvatsku većinu, čine muslimani, a muslimani ne mogu biti građani, nego samo i isključivo muslimani.

Nota bene, zadnji put kada su Zagreb i Berlin odlučivali o zajedničkoj sudbini nas u Bosni i Hercegovini, Romi, Jevreji, Srbi i komunisti su završavali u koncentracionim logorima.  Politika koju HDZ, dakle, zagovara je aparthejd: vladavina povlaštene manjine nad manje vrijednom, u ovom slučaju „balijskom“, većinom. I pritom to uz pomoć Vlade u Zagrebu pokušava predstaviti kao „europsku vrijednost“.

Ideološka platforma politike koju Zagreb vodi je otvorena revizija Drugog svjetskog rata, „mirenje ustaša i partizana“, negiranje genocida nad Srbima u NDH. Atomsferu kakva danas vlada u Hrvatskoj ne pamtimo ni na vrhuncu tuđmanizma: u trenutku kada je suočen sa mogućnošću da 50.000 hrvatskih građana ostane bez posla zbog propasti Agrokora, Andrej Plenković je u Mostaru, posvećen komadanju Bosne i Hercegovine.

Paradoks je da poslije posljednjih izbora u Srbiji, Bosna i Hercegovina ima sagovornika i u vlasti i u opoziciji. Aleksandar Vučić je uz sve njegove manjkavosti i manevrisanje posvećen očuvanju sadašnjeg stanja i mira, vjerovatno iz razumjevanja relativne snage Srbije. Njegov glavni protivkandidat na predsjedničkim izborima, Saša Janković je u kampanji izjavio da je u Srebrenici počinjen genocid u ime države Srbije – i dobio više od pola miliona glasova.

S druge strane, BiH nema sagovornika u Hrvatskoj ni u vlasti ni u opoziciji. Zvanični Zagreb kao svoj vanjskopolitički cilj otvoreno ističe promjenu dejtonskog mirovnog sporazuma. Bilo kakvo nastojanje u tom smislu, u ovakvim međunarodnim okolnostima može dovesti samo do masovnog nasilja. I HDZ i SDP se takmiče za blizinu grobu Franje Tuđmana, kojeg je samo smrt spriječila od presude za zločine protiv čovječnosti u Bosni i Hercegovini: haški sud je naime tek zbog smrti obustavio istragu protiv njega.

Prošle sedmimce je u Sarajevu obilježena godišnjica posljednjeg velikog ustaškog zločina, vješanja 55 pripadnika antifašističkog, partizanskog pokreta otpora, ilegalaca, skojevaca. Svi su povješani po naređenju Vjekoslava Luburića Maksa, u posljednjim danima nacističke okupacije Sarajeva. Njegov pomoćnik bio je pukovnik ustaške vojnice Ivan Stier. On je djed današnjeg hrvatskog ministra vanjskih poslova. Davor Ivo Stier vrlo često, skoro kontinuirano i vrlo mnogo priča o Bosni i Hercegovini. Niti u jednoj izjavi se nije osvrnuo na tu činjenicu.

Vlada Republike Hrvatske ponaša se kao da je deveti april 1941. Na hrvatskom se to kaže deveti travnja.

U decembru prošle godina napisao sam da je Bosni i Hercegovini i Srbiji, prije svega, potreban intenzivan, transparentan i institucionalni dijalog jer smo mimo svoje volje skončali u svojevrsnom civilizacijskom karantinu, u predvorju EU. Predložio sam zaokret našim unutrašnjim, antifašističkim vrijednostima, o kojima nam niko ne može držati lekcije: dok je Evropa bila pod njemačkom čizmom, Charles De Gaul je bio gost engleske kraljice, a francuski pokret otpora snimao „Alo, Alo“, naša zemlja je bila sjedište najvećeg pokreta otpora u to vrijeme.

Hrvatski „komentarijat“ me jednodušno i jednoglasno zbog toga proglasio četnikom. Kao da sam pozvao na rat do istrebljenja, a ne na pomirenje. Razumio sam poslije toga da je na jednom nivou Hrvatska kao svoj nacionalni interes definisala međusobni i vječni sukob BiH i Srbije.

Raspad Jugoslavije je najveća geopolitička katastrofa naših života. To je bila jedina država u kojoj su živjeli svi Srbi i svi Bošnjaci. U zadnjih 25 godina Srbija i BiH su koracima od nekoliko vijekova krenuli nazad u prošlost. Valjda je danas svima jasno da ne možemo promijeniti ništa što se već desilo. I generacijama koje dolaze dugujemo trajni mir. Da nam djeca ne pjevaju da su „bolje prazne ulice Nju Džersija/nego puna kuća, prazna tepsija“.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook i UŽIVO na ovom linku.