Mlad i znatiželjan, davno jednom, čuo sam definiciju sevdalinke. Kaže: sevdalinka je tužna pjesma o ljubavi, bez mogućnosti ostvarenja te ljubavi...

Bila ta definicija točna ili ne, ona je sjajna matrica za razumijevanje tzv. hrvatske politike u Bosni i Hercegovini. Iz nje se može izvući egzaktna parafraza: Hrvatska demokratska zajednica BiH, s kojom se hrvatska politika može apsolutno poistovjetiti, već četvrt stoljeća dipli o jednakopravnosti, bez mogućnosti ostvarenja iste. Zaista, tako ispada.

Da bi se što bolje razumjela nedosljednost HDZ BiH, da bi se uvidjeli razlozi izostanka kontinuiteta hrvatske politike u BiH, valjalo bi zaviriti u jednu malu, tanku knjižicu naslovljenu Što HDZ daje Bosni i Hercegovini (HDZ BiH, Sarajevo, 1990). Dijelovi programskih osnova i Programske deklaracije ilustrirani su slikama bosanskih čaršija Banje Luke, Sarajeva, Jajca, Vareša, Konjica…, i popraćeni pjesmama Maka Dizdara, Muse Ćazima Ćatića, Alana Horića, Petra Preradovića, Safvet bega Bašagića, Envera Mehmedagića, Ivana ev. Šarića, Ferida Salihovića, S.S. Kranjčevića.

Danas, HDZ BiH u širokom luku zaobilazi narečene čaršije (osim, možda, Banje Luke zbog vazalskog odnosa spram M. Dodika), a prezire i odbacuje citirane pjesnike, pogotovo poruke njihovih pjesama. Međutim, takav obrat u razmišljanjima nije osmislio, niti inicirao, ovdašnji HDZ, on se tek nedvosmisleno pokorio političkim vrludanjima službenog Zagreba kada je u pitanju BiH.

Daleko od Krizmanovih ilustracija i Makovih stihova, daleko od bilo kakvih programskih načela i deklaracija, Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine danas svoju politiku vrti oko tri stožine: Izbornog zakona, TV kanala i Trećeg entiteta. Dragan Čović iz iskustva znade da je prilično opasno baviti se paralelno svim trima navedenim temama, pa u prilično pametnim vremenskim razmacima u prvi plan isturi Božu Ljubića, liječnika veoma smušenog i nedorečenog u politici. Ljubić jest neuvjerljiv i dosadnjikav, ali ipak dostatan da sondira teren i izazove reakcije političkih suparnika ili, znatno rjeđe, visokog predstavnika.

Vodeći ljudi u HDZ-u savršeno dobro znaju da je opstojnost TV kanala na hrvatskom jeziku upitna s više strana: financijske, programske, kadrovske… No, stabilan i gledljiv TV kanal nije ni zamišljen da bude u funkciji bolje informiranosti ovdašnjih Hrvata, njegovo spominjanje ima osnovnu funkciju: dodatno rastakati Javni servis kao jednu od državnih atribucija BiH.

Zahtjev za izmjenama Izbornog zakona održava se na mantri da Hrvati sami biraju svoje političke predstavnike, i to je posve u redu i normalno. Jasno je i da se to može ostvariti samo na principu teritorijalne izdvojenosti hrvatskog biračkog tijela, odnosno u Trećem entitetu. Međutim, nitko u HDZ-u nema snage to jasno izreći (naravno, ako se Ljubića ne računa u ozbiljne „igrače“), nitko da postavi rješenje tog pitanja na način na koji je jedino moguće.

I tako od izbora do izbora.

U međuvremenu HDZ BiH živi od dodvoravanja i divljenja Miloradu Dodiku, od politikantskih bisera Kolinde Grabar Kitarović, od javnih poduzeća koja im pripadaju sukladno dogovoru s „partnerima u vlasti“, od zastrašivanja naroda ISIL-om i vehabijama, od ponavljanja priče o neupitnoj konstitutivnosti, od stalne i konstantne ugroženosti od Bošnjaka, mada to nitko neće jasno podvući. Čak ni Božo Ljubić. Rađe koriste eufemizam „druga strana“.

Najbolja ilustracija funkcioniranja stranaka u BiH, najbolji pokazatelj smisla njihovog postojanja jest panika prilikom formiranja vlasti tzv. Platforme u Federaciji BiH. Nevjerojatni su se novci – isisani iz javnih poduzeća – nudili zastupnicima Hrvatske stranke prava BiH kako nebi ušli u pakt s „platformašima“. Kako bi HDZ ostao jedini predstavnik Hrvata u BiH, kako bi i dalje držao pod šapom elektroprivredu, mobilnog operatera, i druge „zlatne koke“.

Ne treba širiti iluziju da su pravaši i Lijanović bolje i poštenije upravljali tim sistemima. Baš naprotiv! Njima je nedostajala HDZ-ovska rutina, pravili su krupne, evidentne greške, nespretno i šeprtljavo zaokružili jedan mandat nakon kojeg se Čović sa svojom družinom trijumfalno vratio.

Nakon četvrt stoljeća hrvatska politika u BiH vratila se na početak. Samo što danas nema Muse Ćatića, ni Vareša… HDZ-ove brošure danas krase drugi pjesnici i druge čaršije. Sve se mijenja, samo osobni interesi ostaju prvo i osnovno načelo hrvatske politike (kao i drugih politika) u Bosni i Hercegovini.

Star i još uvijek znatiželjan, volio bi doživjeti ostvarenje HDZ-ovih ciljeva koji figuriraju kao krucijalni u hrvatskoj politici u BiH. Ili ću, možda, prije doživjeti ostvarenje ljubavi iz tužnih sevdalinki.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook i UŽIVO na ovom linku.