Pretpostavimo na ovom mjestu da zaista postoji nešto što može uvrijediti fragilne osjećaje filigranskih duša što urlaju „Mrš iz Hrvatske, pička vam materina, gubo izdajnička, mamu vam jebem!“.

Nastrano, perverzno, bolesno.

Tako je katolički puk grada Splita na neviđeno vidio predstavu Olivera Frljića „Naše nasilje i vaše nasilje“, doživjevši je kao vrlo doslovno neviđenu uvredu svojih vjerskih i domoljubnih čuvstava, uz nekoliko uzastopnih nervnih orgazama. Pardon, slomova. Pukao se puk okupio onda pred crkvom Gospe od zdravlja preko puta Hrvatskog narodnog kazališta, pa zajedno s časnim sestrama i svećenim glavama u špaliru pred kazalištem dočekao gledatelje vrijeđajući ih zbornim povicima, citiram, „Mrš iz Hrvatske, pička vam materina, gubo izdajnička, mamu vam jebem!“, sve držeći transparente na kojima je pisalo, citiram, „Ova predstava me vrijeđa!“.

Pretpostavimo na ovom mjestu da zaista postoji nešto što može uvrijediti fragilne osjećaje filigranskih duša što urlaju „Mrš iz Hrvatske, pička vam materina, gubo izdajnička, mamu vam jebem!“. Pretpostavimo da to može biti i kazališna predstava u kojoj – čitatelji mlađi od osamnaest godina na ovom bi mjestu svakako trebali prestati čitati tekst – goli golcati glumac silazi s križa od plastičnih kanistera i siluje golu golcatu muslimanku, a gola golcata glumica iz vagine vadi hrvatsku zastavu. Navodno se još i vide gole golcate ženske sise s bradavicama po sredini.

Nastrano, perverzno, bolesno.

Pustimo onda nastranoj, perverznoj i bolesnoj mašti na volju, pa zamislimo još nastranije, još perverznije, još bolesnije. Može li uopće? O, može.

Zamislimo, na primjer, da u Frljićevoj izopačenoj antihrvatskoj predstavi naoružani hrvatski vojnici nekog tipa skinu do gola i uguraju u pseću kućicu, tjerajući ga da laje, viče „Za dom spremni!“ i pjeva hrvatsku himnu. Zamislimo da drugoga, recimo nekog pravoslavnog popa, natjeraju da sjedne, spoje mu žice induktorskog telefona štipaljkama za spolni organ ili testise, i puštaju struju od 110 volti. Zamislimo da onda obojicu prisile da tako spojeni na struju jedan drugome puše spolne organe. Zamislimo da onda navuku gumene rukavice za čišćenje zahoda, pa da im – sve se grohotom smijući – guraju prste u čmar „tražeći unutra Radovana Karadžića“.

Dovoljno nastrano, perverzno i bolesno?

Istog dana – istog dakle ponedjeljka kad su uvrijeđeni katolički domoljubi iz Gospe od zdravlja demonstrirali zbog Frljićeve predstave – u par ulica udaljenoj zgradi Županijskog suda objavljene su presude Tonču Vrkiću, zamjeniku zapovjednika Vojno-istražnog centra Lora, te vojnim policajcima Anti Gudiću i Anđelku Botiću, osuđenima na deset, odnosno osam godina zatvora, zbog neljudskih mučenja ratnih zarobljenika i civila u Lori, od kojih su najmanje trojica podlegla zlostavljanjima. Morbidni prizori golih muškaraca spojenih na struju, u psećim kućicama ili prisilnom oralnom seksu, uključujući i „potragu za Karadžićem“, nisu scene iz izopačene Frljićeve predstave – nema te demonske mašte – već potresna svjedočenja žrtava na suđenju Vrkiću, Gudiću i Botiću.

Iz nekog razloga, međutim, ti mučni prizori nikad nisu uvrijedili tankoćutne katoličke duše iz Gospe od zdravlja. Iz nekog razloga, režiserima tih bolesnih scena oni nisu pred sudom vikali „Mrš iz Hrvatske, pička vam materina, gubo izdajnička, mamu vam jebem!“. Štoviše: na suđenju Vrkiću i drugovima – kao, uostalom, i na svim ostalim suđenjima za nezamislivo nastrano i izopačeno „naše nasilje“ u Lori – iz Hrvatske su se tjerale žrtve, a u pičku materinu slalo svjedoke, gubom izdajničkom se krstilo novinare, a mama jebala tužiteljima i sucima. Štoviše: lijep dio demonstranata toga je dana, istog dakle prošlog ponedjeljka, pred zgradu HNK stigao upravo i ravno sa suđenja na nedalekom Županijskom sudu.

Vrkić, Gudić i Botić, nažalost, nisu mogli s njima pred HNK: sa suda su ispraćeni u zatvor na Bilicama, odakle će – jer su već odslužili dvije trećine kazne – na slobodu tek za petnaest dana. Reprize uznemirujuće i šokantne Frljićeve predstave, slutim, u Splitu neće biti tako brzo, ali – i dalje slutim – njima to ionako ne bi bilo bog zna kako uznemirujuće i šokantno.

Ne razumijem se, eto, odveć u računalnu tehnologiju i ne znam s ekrana rezati elektronske isječke, te, kako se zovu, screenshotove – nekad je bilo lakše, otrgneš naslovnicu i spremiš je u fasciklu – ali ovi mlađi znat će to naći i spremiti: lijepo su se tako na portalu Slobodne Dalmacije toga dana – istog dakle prošlog ponedjeljka navečer – jedna iznad druge složila vijest o demonstracijama katoličkih domoljuba pred splitskim HNK-om zbog morbidne i izopačene Frljićeve predstave, i vijest o presudama za morbidne i izopačene torture u Lori.

A odmah uz njih, s desne strane, i treća: o akciji zagrebačke policije, koja je u sklopu lova na internetske pedofile naletjela na tipa što je godinama izgladnjivao i silovao svoje pse. U pretresu njegova stana policija je tako – uz seksualne igračke, pomagala i jednu polumrtvu ženku rodezijskog goniča rastrganih genitalija – otkrila i više od stotinu CD-ova sa snimljenim nezamislivim seksualnim mučenjima nesretnih životinja, te elektronsku korespondenciju s brojnim zoofilskim „ekspertima“, uključujući i nekog Srbina koji ga je detaljno podučavao „korišćenju keruše“.

Eh, da: bolesni pervertit koji je godinama silovao svoje pse sve do hapšenja sjedio je u Vijeću Hrvatske biskupske konferencije za ekumenizam i dijalog, zajedno sa sisačkim biskupom Vladom Košićem. Koji je onomad, sjetit ćete se, slučaj svećenika iz Pokupskog – što je u izvaneuharistijsko vrijeme običavao visiti na internetskim erotskim mrežama, snimajući se s divovskim vibratorima dok, citiram, „mašta o dječacima iz škole“, te masturbira u kožnom sado-mazo rublju – nazvao „orkestriranom medijskom hajkom koja ima za cilj uništavanje živote ljudi radi vlastite zarade“, poručujući novinarima da, citiram, „preispitaju svoj odnos prema sablažnjivom“.

Zamislimo onda na daskama splitskog HNK, kad već ni mi ni Frljić tako demonske mašte nemamo, pored onih golih tipova u psećim kućicama, s penisima priključenim na struju i prstima Vojne policije u anusu, i pristalog, ambicioznog mladog katolika, kako se nakon sjednice Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za ekumenizam i dijalog kod kuće snima mobitelom dok siluje svog izmučenog i izgladnjelog psa, pa svoja iskustva s „korišćenjem keruše“ dijeli u „ekumenskom dijalogu“ sa srpskim zoofilskim podzemljem, dok nas biskup s pozornice poziva da „preispitamo svoj odnos prema sablažnjivom“.

Dovoljno nastrano, perverzno i bolesno?

Pa zamislimo onda da režiser predstave – režiseri, naime, to rade – u svojoj predstavi zaista i „preispita svoj odnos prema sablažnjivom“, pa objasni i otkud u Hrvatskoj sve to nezamislivo izopačeno, nastrano, perverzno i bolesno nasilje. Zamislimo, recimo, uz sva ta izmrcvarena ljudska i pseća tijela i njihove demonske mučitelje u uniformama Hrvatske vojske i vijećima biskupske konferencije, na pozornici splitskog HNK i svećenika gdje s oltara deklamira kako su „nemirne noći i prisilne misli, napose bludne, posljedica slušanja pop, rock i heavy-metal glazbe“, The Beatlesa, Black Sabbatha, Metallice, Jimija Hendrixa, Pink Floyda i sličnih.

A malo dalje – idemo, naime, još malo dalje – neki svećenik s vidljivim gađenjem odbija pričestiti nesretnog mališana s Downovim sindromom.

Lijepo su se, naime, na početnoj stranici portala Slobodne Dalmacije toga dana – istog dakle prošlog ponedjeljka navečer – odmah uz vijest o demonstracijama katoličkih domoljuba pred splitskim HNK-om zbog sablažnjive i bolesne Frljićeve predstave, složile i vijesti o presudama za sablažnjive i bolesne torture u Lori, i o sablažnjivom i bolesnom ponašanju članu Vijeća Hrvatske biskupske konferencije, a ispod njih, istog tog ponedjeljka navečer, i vijest iz župe svetog Antuna Padovanskog u Sesvetskim Selima, gdje seoski župnik u pripremama za sakrament krizme tjera djecu da napamet uče kako je sve sablažnjivo i bolesno u hrvatskom društvu – odnosno, citiram, „nemirne noći i prisilne misli, napose bludne“ – posljedica „slušanja pop, rock i heavy-metal glazbe“.

A malo dalje – kao zgodno „preispitivanje odnosa prema sablažnjivom“ i „bolesnom“ – i vijest kako je te nedjelje u Gradištu kraj Županje seoski župnik grubo odbio pričestiti troje djece s posebnim potrebama, među kojima i dječaka s Downovim sindromom, glasno negodujući riječima, citiram, „šta će on na oltaru, on ništa ne zna!“.

Dovoljno nastrano, perverzno i bolesno?

I sve to istog tog dana, istog dakle prošlog ponedjeljka, kad su tankoćutne svilene duše iz Gospe od zdravlja pred zgradom splitskog HNK prijetile divljim linčem zbog jedne „nastrane, perverzne i bolesne“ kazališne predstave. Sve to istog dana, u istoj zemlji u kojoj članovi biskupske konferencije siluju pse, a svećenici tjeraju od oltara djecu s Downovim sindromom, pa za izopačeno nasilje optužuju Jimija Hendrixa, pozivajući nas da preispitamo svoj odnos prema sablažnjivom. Sve to istog dana, u istom gradu u kojemu iste tankoćutne svilene duše demonstriraju vrijeđajući suca i tužitelja zbog presude hrvatskim braniteljima koji su Hrvatsku branili priključujući ljudima penise na struju, tjerajući ih na oralni seks i gurajući im prste u anuse, pa sat-dva kasnije demonstriraju vrijeđajući gledatelje predstave u kojoj glumica vadi državnu zastavu iz vagine.

Gdje joj je, očito, i mjesto.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook i UŽIVOna ovom linku.