Soykirim, a čita se Sojkrm, na turskom znači genocid. Kada se ova se riječ rastavi na dva dijela vidi se da se ona sastoji od riječi „soy“, odnosno soj, a koristimo je i mi i znači to isto – soj, ili rod, ili narod, dok „kirim“ znači lomiti.

Spomenik, čijem otkrivanju sam prisustvovao neki dan, 30. aprila 2017. godine, ima baš taj oblik. Predstavlja lomljenje, uništavanje jednog soja, naroda.

Autor spomenika, dakle idejnog rješenja, a po međunarodnom tenderu koji je raspisalo udruženje građana u Istanbulu pod nazivom Bosna Sancak Akademik Kultur ve Tarih Vakfi, je Jhon Gogaberishvili, kipar iz Gruzije. Dakle, ovo je prvi spomenik genocida nad Bošnjacima, odnosno spomenik Srebreničkog genocida, koji je napravio jedan pravoslavac, ne ulazeći u to da li je gospodin Gogaberishvili ateista, ali on svakako dolazi iz zemlje u kojoj je glavna religija pravoslavlje.

Ovo je, istovremeno, i prvi spomenik u Turskoj posvećen Srebrenici na kojem piše riječ – soykirim: genocid.

Ja sam pozvan da u ime preživjelih učestvujem u otkrivanju ovog spomenika, događaju koji je organizovan u jednoj od istanbulskih opština na azijskoj strani – opštini Kartal. Kartal na turskom znači orao. Opština je površine oko 39 km2 a ima 460.000 stanovnika.

Na spomeniku piše Srebrenitsa jer u turskom ne postoji glas „c“ niti slovo koje bi ga predstavilo (tursko „c“ se čita kao „đ“ na našem jeziku pa je naše „c“ napisano kao „ts“). Moji domaćini, udruženje Bosna Sandžak Akademik, su mi objasnili da se u Turskoj nalazi još nekoliko spomenika posvećenih Srebrenici, ali da ni na jednom od njih ne piše riječ soykirim.

Takođe, političari i mediji u Turskoj najčešće, kada govore o događajima iz jula 1995. godine, govore o „masakru“, odnosno koriste riječ „katliam“ umjesto riječi „soykirim“. Ja bih ovdje i stao u tumačenju turskih izraza, i terminologiji koja se u Turskoj koristi kada se govori o Srebrenici, jer zato nisam nikakav stručnjak i sve što sam napisao ovdje čuo sam od svojih domaćina u Istanbulu, a radi se o udruženju koje je osnovala jedna grupa ljudi porijeklom iz Bosne i Hercegovine, Sandžaka i Crne Gore. U nekim slučajevima, kao što je onaj Mehmeta Akifa, sa kojim sam najviše komunicirao radi odlaska u Istanbul, preci članova udruženja su u Tursku došli još krajem 19. vijeka. Mahmet Akif je neurohirurg, njegove kolege iz udruženja su hirurzi, poznati stomatolozi, kardiolozi, internisti, profesori, inžinjeri itd.

Radi se o skupini vrlo obrazovanih i inteligentnih ljudi koji su se okupili zbog jednoga cilja – da pomognu Bosni i Hercegovini, koju i dalje zovu svojom domovinom, odnosno domovinom svojih očeva i praočeva.
Oni su, istovremeno, i turci, i Tursku, naravno, smatraju svojom domovinom. No, nikada nisu zaboravili svoje porijeklo i trude se da na sve načine svojoj djeci, novim generacijama prenesu tu memoriju, da koliko-toliko kod djece probude i održe interesovanje za bosanski jezik i istoriju, da to očuvaju i njeguju. Taj proces je težak i neizvjestan kao što je to slučaj u dijaspori u bilo kojoj zemlji na zapadu.

Rekli su mi da, po nekim procjenama, u Turskoj živi oko tri miliona ljudi bošnjačkog porijekla.  Da se sada vratim na događaj kojem sam prisustvovao 30. aprila u istanbulskoj opštini Kartal. U Istanbul, na njegov evopski dio, stigao sam avionom Turkish Air-a. U tom dijelu grada sam održao nekoliko predavanja, odnosno prezentacija o činjenicama vezanim za Srebrenički genocid – genocid nad Bošnjacima 1992-1995. Fokus mojeg izlaganja je bila uloga međunarodne zajednice u ovim događajima što je i glavna tema moje knjige Pod zastavom UN-a. Govorio sam i o temi koju tretira moja druga knjiga, pod nazivom „Zbijeg“ a koja govori o preživljavanju Bošnjaka Podrinja tokom 1992. i 1993. godine, odnosno strahotama kojima su Bošnjaci u ovom periodu bili izloženi.  Spomenik, ovu umjetničku kreaciju od kamena, postavljenog na jednom od trgova opštine Kartal, nije napravila država Turska već udruženje koje sam već spomenuo, uz podršku opštine Kartal, odnosno njenog načelnika Altinok Oz-a.

Na binu, prije samog čina otkrivanja spomenika, pozvan sam nakon što je desetak ljudi održalo govor u ime udruženja i opštine. Kraći govor je održao i ambasador BiH, Bakir Sadović, koji je za ovu priliku došao iz Ankare.
Ja nisam imao pripremljen govor jer mi je namjera bila da se okupljenim građanima i medijima koji su bili prisutni obratim vrlo kratko.

Još sam se oporavljao od emocija koje je u meni izazvao nastup poznatog turskog pop-muzičara Haluk Levent-a. On je uživo, uz pratnju dva violončela i akustične gitare, otpjevao svoju pjesmu koju je snimio prije nekoliko godina – a posvećena je Srebrenici.

Šta reći?

Iako ne razumijem turski, pjesma je u meni izazvala emociju koju nisam osjetio odavno. To je emocija slična onoj koju imam dok u Potočarima 11. jula slušam izvedbu „Srebreničkog inferna“. Sa zvučnika se prvo čuo „Srebrenički inferno“ nakon čeka se na binu popeo Haluk Levent. Pitao sam jednog od Bošnjaka-Turaka koji je sjedio do mene: Koliko je Levent poznat u Turskoj? On je poznat, dobro poznat – odgovorio mi je taj moj novi Bosansko-Turski drug, koji je nekada imao „naše prezime“ a sada se preziva Sancaktar (Sandžaktar).

I svaki ton pjesme koja je trajala nekih pet minuta mi je potvrdio da – ovaj čovjek, ovaj umjetnik mora biti „dobro“ poznat, jer sam, unatoč mom nepoznavanju turskog jezika, imao osjećaj da razumijem svaku riječ.
Dok sam se penjao na binu bio sam i dalje pod utiskom Leventove pjesme. U mene je gledala masa okupljenih turaka. Šta reći?

Zahvalio sam se opštini Kartal, njenom načelniku, i udruženju Bosna-Sandžak Akademik.
Rekao sam da je veoma važno što pored riječi Srebrenitsa na spomeniku piše i riječ „soykirim“ – genocid.
Rekao sam da je najvažnije da svi koji to mogu, uključujući i Tursku, treba da nam pomognu da se Bosna i Hercegovina stabilizuje kao država. Samo tako će svi građani BiH, pa tako i oni koji su preživjeli Srebrenički genocid, moći da žive u miru.

Rekao sam – da na kraju želim da citiram majke Srebrenice koje uvijek kažu, uz želju i nadu: Da se Srebrenica nikome i nikada ne ponovi. Kada sam sišao sa bine pružio sam ruku kiparu Jhonu Gogaberishvili-ju i zahvalio mu se na vrijednom doprinosu koji zaista simbolizuje „lomljenje soja“. Zahvalio sam se i mom novom tursko-bošnjačkom prijatelju Huseyinu Gul-u, porijeklom iz Sandžaka, na odličnom prevođenju i na druženju.  Sutradan ujutro autom sam se kroz grad vozio 54 km do aerodroma Ataturk. Vozio me je moj drug Mirza kojega sam poslednji put vidio u Vlasenici prije rata. Vidio sam hiljade i hiljade prekrasnih zgrada, nebodera, parkova, aleja, zalive i uvale Bosfora, građevine prastare i nove, najmodernije. Posmatrao sam naciju koja po svemu ima epitete sile – i ekonomske, i vojne, i političke.

Gledajući tako kroz prozor auta nisam se nikako mogao oteti osjećaju koji u meni izaziva ono pitanje koje postavljam od 1995. godine: zašto Turska nije mogla uraditi više da se spriječi ili umanji patnja naroda u Bosni i Hercegovini, da se spriječi genocid? To isto sam se pitao i dok sam se vozio kroz London, Pariz, Washington – jesu li Englezi, Francuzi, Amerikanci, mogli uraditi više? Odgovor je da jesu, jer to su stalne članice Vijeća sigurnosti UN-a i u njihovim rukama je bio ključ. Na druge dvije članice nismo ni računali: Kina je barem najčešće bila suzdržana dok je Rusija skoro uvijek bila zaštitnik srpskih interesa – ma šta to značilo.  No, kao što sam rekao u dva-tri intervjua za tursku televiziju u tih par dana: nama pomoć treba i danas. Nama pomoć treba od svih prijatelja Bosne i Hercegovine, u koje svakako ubrajamo i Tursku. Sve što Turska čini u regionu, svaka pozitivna inicijativa, svaka investicija, u BiH ili njenom okruženju, je dobrodošla – bio to Serbistan (kako turci zovu Srbiju), Hrvatska ili neka druga zemlja.

Rekao sam još, na bini, da nam pomoć od prijatelja treba kako bismo osigurali da se našoj djeci i njihovoj djeci ovako nešto nikada ne ponovi. Kad kažem „njihovoj“ mislim na djecu naše djece, ali isto tako mislim i na djecu onih u čije je ime, uz njihovu saglasnost ili ne, počinjen genocid. Neka spomenici pričaju svoju priču a ja ću opet na kraju reći – ne ponovilo se nikome.

(N1 BiH u narednom periodu donosi vam serijal kolumni istaknutih pojedinaca iz našeg društva)