Od izbora u Srebrenici je prošlo već više od pola godine. Nakon godina rada za našu zajednicu, došao je trenutak da zastanem, zagledam se u sutra i u jučer, razmislim šta nam je dalje činiti. Ne volim odmarati, ne volim kad ne mogu da uhvatim svrhu danu koji prolazi, eto, nekako se umorim više kada mirujem.

Prisjećam se desetina bošnjačkih političara koji su se nekada, ali i danas, grčevito borili da opstanu, da plivaju u nekoj mirnoj vodi, da ih namire, da budu namireni. I stvarno, šta bude od naših političara kada funkcije prestanu, mandati isteknu, a pare iz narodne kase prestanu stizati? Neki od njih tek tada dožive stvarnost naroda koji ih je izabrao, rijetki se brzo prilagode, i to samo ako su odavno bili svjesni da to dolazi.

Postoji nekoliko ljudi u našoj zemlji koji se bave visokom politikom i važnim pitanjima, a kojima primarni interes nije novac i borba za ličnu snagu kojom mogu uticati, manipulirati i kontrolisati. Tek nekoliko ih stvarno vidi politiku kao sredstvo, a ne kao cilj. Želim da vjerujem da sam jedan od njih. Kada će mom narodu biti bolje? Kada ćemo ozdraviti? Želim da vjerujem da sam jedan od onih koji su spremni dati iskren odgovor. Ne može nam niko pomoći, osim nas.

Historiju svih naših pobuna prati historija svih naših izdaja. Zagledajmo se malo u blisku prošlost, kada se prisjetim samo svih tih ostavljenih šatora nas Srebreničana na Koševu poslije presude Međunarodnog suda pravde ili roditelja iz Konjević Polja, prvih građana Bosne i Hercegovine koji su istinski izašli na megdan nepravednoj, tromoj i drskoj međunarodnoj zajednici pred bijelom zgradom OHR-a. Sjetim se sedmero ljudi na protestu u Prijedoru prije pet godina, iz kojih je izrasla kasnije masa, a koja svake godine hodi čaršijom u znak sjećanja na žrtve torture i prijedorskih logora. Uvijek je bio neko tu da izda, da iznevjeri, da prevari, da ne dođe – a obeć'o je, ili da ne pomogne, a pomoć njegova bijaše presudna.

Zar sada, da kada o Rudniku Ljubija pričaju visoki političari, i lome se interesi Milorada Dodika i Marka Pavića, ne znam koji je goreg i većeg zla nanio Bošnjacima-povratnicima, niko se ni ne sjeti da je ArcelorMittal ne tako davno odustao od obilježavanja logora Omarska i u sudaru sa interesima negatora genocida popustio, sve u svrhu ‘dobre poslovne vjere’. S druge strane, zar sada da kada Dodiku treba ruka spasa, naši misle da će neko stvarno riješiti pitanje nepriznavanja bosanskog jezika i diskriminacije sedam hiljada osnovaca iz bošnjačkih povratničkih zajednica širom RS-a? Pa zar mislite da se vrijednostima može trgovati?

Da ih možemo ostvariti sarađujući i pregovarajući sa onima koji su nam osnovna prava uskratili? Nije li minimum našeg dostojanstva pravo na naš identitet, pravo na istinu o zločinu i pravo na povratak? Zar to da bude tema, zar da razgovaramo sa onima koji naše dostojanstvo ne pretpostavljaju, već ga predviđaju kao tačku pregovora?

I mučno mi je gledati kako se u susret takvim izazovima, još uvijek svađamo oko stranačkih pozicija. Već dvadeset godina u povratničkim zajednicama stranke nastaju tako što nezadovoljnici iz jedne odu i naprave drugu, i to nas je dovelo do potpune političke fragmentacije. A rezultati? Nema ih. U inostranstvu naši ljudi nam ne vjeruju, jer znaju koliko je ‘političara’ i ‘lidera’ dolazilo, obećavalo i ponovno izdalo? Mnogi neće ni glasati. U Federaciji raseljeni vade lične karte, kako bi ih tamošnje vlasti prestale tretirati kao trećerazredne građane i ‘teret’ budžeta kantona i entiteta koji ne bi postojao da kosti naših najbližih nisu stale na putu između njih i onih koji su bili spremni izbrisati čitav narod? A naši povratnici? Oni su okrenuti svom radu i svojoj porodici, pognute glave šapuću o svemu onome što se dešava, u strahu majke dočekuju još jednu noć, ne znajući šta sutra dolazi.

Dakle, treba nam drugačiji način. Trebamo pronaći međunarodne prijatelje koji će sa nama raditi na borbi protiv kršenja ljudskih prava i diskriminacije u RS-u. Moramo znati gdje se vidimo u narednih deset godina. Šta to hoćemo da ostvarimo 2018. godine? Šta hoćemo na lokalnim izborima 2020. i kako da naši odbornici naprave pomak u lokalnoj zajednici? Šta nam je cilj za 2022., gdje smo 2030. godine? Vrijeme je da se okupimo.

Političke stranke su prevaziđen koncept, ako iskreno govorimo o političkoj borbi koja slijedi. Dok brišu ime svega što ne pripada većini na prostoru što ga Republika Srpska zovu, znam da nisam sam. Znam da moj strah od uklanjanja svega drugog i drugačijeg dijele brojni Bošnjaci, Hrvati, Srbi, Romi, hiljade onih što čine tihe posmatrače. Oni čekaju pokret koji će im dati odgovor na trenutnu bezizlaznost. Oni čekaju dan kada ćemo zajedno ustati kako bi se na ovom prostoru izborili za civilizacijske vrijednosti i minimum dostojanstva svakog našeg čovjeka. Jedno znam, ovaj prostor, što ga neki misle zadržati pod ‘ruskom zonom interesa’, proglasiti državom, paradržavom, republikom jednog naroda, ne može izdržati ideologiju koja njime danas vlada. Zar ne vide oni da mi, Bošnjaci, tu živimo, da želimo samo dobro svojoj djeci, da želimo sačuvati svoj dom i izboriti se za ravnopravnost nas samih i dostojanstvo onih kojih više nema? Zar misle oni, da ćemo u trpnji postati podanici? Zar misle oni da ćemo otići, da ćemo se pokoriti, da ćemo biti ušutkani? Nikada.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mrežaTwitter | Facebook i UŽIVO na ovom linku.