Član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bakir Izetbegović govorio je o svom ocu na međunarodnom simpoziju "Srednji put u religiji, kulturi i politici – misao ravnoteže i umjerenosti u djelu Alije Izetbegovića". Simpozij je održan u Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu u organizaciji Muzeja "Alija Izetbegović" i Fakulteta islamskih nauka.

Jasno je da su i simpozij i Izetbegovićev istup tamo u službi nastojanja da se na očevoj baštini ojača lohotna pozicija sina u stranci, političkom životu BiH i vršenju državničkih poslova. Govor Izetbegovića mlađeg nije bio samo prigodne naravi već i sa izazovnim političkim porukama.

Najzanimljivije u izlaganju člana kolektivnog šefa države je navođenje očeve “Islamske deklaracije” kao inspiracije za razvoj današnje turske države. Tim povodom Izetbegović mlađi kaže: “Odbacivanjem bogate tradicije, kemalistička Turska je odbacila svoje sjećanje na prošlost. Duhovno siromaštvo brzo je preneseno u sferu javnih poslova i života najvećeg broja ljudi. Nova generacija turskih političara, na čelu s Tayyipom Erdoganom kao da je pažljivo proučila savjete Alije Izetbegovića. Pomirili su tradiciju i progres i uveli Tursku u krug najbrže rastućih ekonomija u svijetu”.

Ostavimo po strani ovo površno i tendenciozno tumačenje uloge Kemala Ataturka u razvoju turske države. Izetbegović mlađi sugeriše Erdoganov način vladanja, slijedom svjetonazora Alije Izetbegovića, kao nešto što treba da bude uzor muslimanima i drugdje. Otud Bakir Izetbegović podsjeća na očevu poruku iz “Islamske deklaracije”: “Ne može se islamski vjerovati, a neislamski raditi, privređivati, vladati”. Dakle, rješenje je da se islamski radi, privređuje i vlada.

Takvu poruku šalje jedan od šefova države u čijem je Ustavu vjerovanje lična stvar i dio neotuđivih ljudskih prava i čovjekovih sloboda. Bh. ustav nigdje ne spominje religiju u definisanju države i vršenju vlasti. U najvišem bh. zakonu konstitutivni narodi su Bošnjaci, Srbi i Hrvati (u zajednici s drugim) i građani, ali ne kao muslimani, pravoslavci, katolici…

Suprotno ustavnom definisanju BiH kao demokratske države konstitutivnih naroda i građana, imamo teizaciju društva i klerikalizaciju politike i javnog života pod okriljem narodnjačkih stranaka od njihovog dolaska na vlast. Izetbegović mlađi ide dalje, zagovarajući da religija bude bitan element vođenja politike i vršenja vlasti.

Da bi pokušao izbjeći sumnje tim povodom, drugi dio sinovljeve pohvale ocu posvećen je “bosanstvu”. Izetbegović mlađi govori o “zbunjenosti brojnih međunarodnih i regionalnih zvaničnika koji su očekivali da će se na srpska barbarstva i razaranja vjerskih, kulturnih i znanstvenih institucija i objekata u periodu agresije na BiH odgovoriti istom mjerom. Ništa manje, čudila ih je i posvećenost Alije Izetbegovića multikulturalnosti. Tačnije – njegova posvećenost očuvanja bosanstva kao multikulturalnog koncepta života u Bosni. Zapadna civilizacija kao i domaći radikalno-konzervativni krugovi su sa nevjericom slušali kako lider bosanskih muslimana usred rata svoju pažnju okreće očuvanju pravoslavnih crkava ili jevrejskih molitvenika, tvrdeći da se duh Bosne najvjernije čuva u jeziku njenih franjevaca”.

U ovoj nategnutoj priči, sin Aliju Izetbegovića određuje kao “lidera bosanskih muslimana”, a ne kao stranačkog čelnika, državnika i(li) političkog vođu Bošnjaka. Za pohvalu je što nije bilo ratnog revanšizma po receptu agresora, a i bilo bi to politički glupo i višestruko kontraproduktivno.

Kad je o multikulturalnosti riječ, ne može se njen smisao svesti na činjenicu da su na malom krugu u Sarajevu i dalje katolička katedrala, pravoslavne crkve, džamije, jevrejski hram. Sarajevo je danas dominantno bošnjačko-muslimanski grad i to bitno utiče na njegov ovovremeni karakter.

Dakako, ne može se prihvati velikosrpska tvrdnja da je iz glavnog grada BiH “protjerano 200.000 Srba”. Čak da ih toliko više nije ovdje, prvenstveni razlozi tomu nisu u Sarajevu. Dio je otišao zbog samog rata, dio jer je bio obaviješten da će se sve završiti za desetak dana pa će se vratiti, dio je otišao slijedom velikosrpskog poziva na obračun s “Turcima” i “ustašama” i za stvaranje “Srboslavije”, dio je napustio svoje domove i imanja nakon uspostave mira po pozivu Momčila Krajišnika, a dio jeste pobjegao zbog bezrazložnih sumnjičenja i maltretriranja na etničkoj osnovi.

A grijeh SDA jeste što nije načinjen i ostvaren program povratka Sarajlija. Ne treba zaboraviti da su masovno odlazili i Bošnjaci i Hrvati. U glavni grad i sarajevski kanton došli su izbjegli s prostora masovnih zločina sve do genocida, ponajprije iz istočne Bosne. Oni su glasačko uporište SDA, kao i ruralni dijelovi BiH. U posljednje vrijeme, posebno u okolicu Sarajeva, kupuju imanja i naseljavaju se brojne arapske porodice koje dobijaju pravo naseljavanja po posebnom postupku.

Sin nastoji očeve knjige predstaviti kao benigno štivo. Nije baš tako. Neće biti u ovoj prilici više riječi o ideološkoj naravi i političkoj rigidnosti poruka iz knjiga “Islamska deklaracija” i “Islam između Istoka i Zapada”. Osnovno je da se u njima tvrdi o islamu ne samo kao nadmoćnoj vjeri već kao superiornoj ideologiji i političkoj podlozi za uređenje države i društve. Alija Izetbegović se zalaže za uspostavu vlasti na tim osnovama svugdje gdje su muslimani u većini. Pred sudom se branio da se to ne može odnositi na tadašnju Jugoslaviju jer nema islamske većine. Ali danas na prostoru vlasti SDA postoji muslimanski majoritet. Time su ozbiljnije poruke koje je sa simpozija poslao Bakir Izetbegović. Doduše, njegova politička karijera ima ubrzanu silaznu putanju. A i nadati se da njegov ideološki kredo neće odrediti budućnost SDA a time i sudbinu BiH i Bošnjaka.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook i UŽIVO na ovom linku.