Da je bosanskohercegovaćko društvo i danas, 22 godine nakon okončanja ratne kalvarije, miljama daleko od prvih znakova katarze pokazuje se svaki u Boga dan.

U prilog tome, uostalom, svjedoči i ono što se u javnom prostoru BiH događa u vezi s približavanjem drugostupanjske odluke haškog tribunala temeljem žalbi koje su na izrečene im zatvorske kazne podnijeli Prlić i ostali. Nigdje racionalnog pristupa koji bi počivao na logici da se treba čuvati ishitrenih sudova – i da, sasvim suprotno, treba sačekati drugostupanjsku i konačnu odluku Haškog tribunala. Umjesto toga, jedni su ih već danas osudili kao neupitne ratne zločince a drugi im organiziraju skupove potpore kao dokazanim nacionalnim herojima. No, i jedni i drugi time samo doliju ulje na ionako razbuktalu vatru.

U funkciji potpore pred Haškim tribunalom optuženoj šestorci je, među inim, i najavljeni koncert potpore u Mostaru. U vezi s tim događajem novinare je prethodnih desetak dana često zanimalo i moje mišljenje – i svaki put sam ponavljao iste sudove.

Ni na kraj mi pameti, naime, pomisao po automatizmu biti protiv skupova potpore, odnosili se oni na ljude ili na događaje. No, radi li se o najavljenom koncertu solidariziranja s Hrvatima, kojima se zbog optužbi za ratne zločine sudi u Hagu, koji bi trebao biti održan pod Bijelim brijegom, puno je detalja koji su, blago rečeno, posvađani s elementarnom logikom.

Do zadnjeg dana se, prije svega, nije znalo tko je organizator najavljenog koncerta. Danima se, hoću reći, operira s fantomskom, udrugom koja se pojavljuje niotkuda, a da nitko pojma nema tko iza nje i stoji. I onda najednom se obznani kako je na njezinu čelu siroti zagrebački student, kojeg s BiH povezuje samo jedan detalj – da mu je na prostoru ove države rođena majka. Zamislite, molim vas.

Pored 550 tisuća Hrvata, koji su po posljednjim popisima registrirani kao građani BiH, posao organizacije javnog solidariziranja s haškim optuženicima preuzimaju građani druge države – jer to bi, kao, trebao biti najzorniji izraz svehrvatskog jedinstva. Ne da je neuvjerljivo – za ozbiljan svijet to je presmiješno.

Ili, ako se organizira koncert solidarizacije, on bi, po logici stvari, morao imati neki cilj – recimo, pritisak na Haški tribunal da u drugom stupnju oslobodi odgovornosti presuđene Hrvate kojima je u prvom stupnju na pleća natovareno čak 111 godina zatvora. Misli li se, pak, kako bi se organiziranjem mostarskoga koncerta takav pritisak i mogao proizvesti, u tom slučaju doista imamo posla s nedoraslim svijetom. No, toga su, siguran sam, organizatori mostarskog događaja svjesni makar koliko i ja sam.

Na koncu, ako se hoće organizirati koncert solidarizacije s haškom šestorkom zbog uvjerenja kako su na pravdi Boga i optuženi i osuđeni, zašto se za taj čin angažira osoba koja u evropskom prostoru izaziva negativne asocijacije. Da nije tako, i da je u pitanju osoba koja promiče evropske vrijednosti, ne vjerujem da bi mu bili zabranjivani nastupi uzduž i poprijeko Evrope. Ne vjerujem, potom, da bi se o njegovom gostovanju u Mostaru, da nema razloga, negativno odredili svi akteri međunarodne zajednice u BiH – delegacija Evropske unije, sarajevski ured Evropske komisije, šef misije OESS-a, dobar dio u BiH angažiranih ambasada, OHR. Ne vjerujem, na koncu, da bi, da nema razloga, i s krajnje nedvosmislenim saopćenjem ovih dana istupio i Upravni odbor Vijeća za implementaciju mira – i to, što nije nevažno, bez ijednog izdvojenog ambasadorskoga glasa.

Ako je sve to točno, a jeste, onda se mora postaviti i još jedno pitanje – što je mostarskim „koncertom potpore“ stvarni organizator i htio postići. Kad kažem „stvarni organizator“, mislim na to da se fantomska udruga i siroti zagrebački student koriste tek kao dimne zavjese, a da iza organizacije „Thomson domoljublja“ stoje sasvim drugi ljudi. Oni iz vrha HDZ-a. A njihova želja, zapravo, ni nije solidariziranje s haškim optuženicima, Prlićom i ostalima, još manje ambicija da se preko ovakva skupa izvrši pritisak na Haški tribunal. Dapače, muke u Hagu zatočenih se, sada je to jasno k'o dan, koriste za vlastite političke ciljeve – kao povod za novo političko talasanje i novo homogeniziranje Hrvata po matrici koju je prethodnih godina debelo isprobao Dodik među Srbima. Za, dakle, homogeniziranje po principu jedan narod – jedna partija – jedan vođa. Za homogeniziranje do kojeg će među Hrvatima, barem u ovom dijelu zemlje, dijelom i zbog mostarskog koncerta, sigurno doći.

Nisam, međutim, siguran da će na tome i ostati, i da sve to – barem u Mostaru i Hercegovini, ako ne i cijeloj zemlji – neće dobiti odgovor u istoj takvoj homogenizaciji Bošnjaka. Na to, uostalom, upućuje i namjera organiziranja kontrakoncerta na Španjolskom trgu, kojeg je prethodnih dana najavljivala opet ad hoc udruga „Djeca rata“. Za sada, istina, on neće biti i održan. Na navedenoj lokaciji ga je, pročitah, zabranio gradonačelnik Mostara. Ali, dokle je to moguće? I treba li isključivati mogućnost da se u jednom momentu sve to i otme kontroli – i gradonačelnika i organa državne represije?

No, bolje da se tom vrstom projekcija ne bavim. Ali jedno se ne može zaobići. Izljevima hrvatskoga rodoljublja, poput ovoga koje se priređuje pod Thompsonovom dirigentskom palicom, ne može se pomoći ni optuženima ni svome narodu. Ali, na muci optuženih se može pruduživati vijek vlastita trajanja. I to je, da se ne lažemo, stvarna pozadina – i stvarni cilj mostarske „eurothompsonijade“. Njome se, hoću reći, na dosta pompezan način, i to čitavih petnaestak mjeseci prije oficijelog početka, započinje predizborna kampanja Čovića i družine mu. Pa, tko preživi.

A ostali – oni koji se Čovićevu maršu ne pridruže? Marš preko granice – i to s kartom u jednom smjeru. Bez povratka. Jer, takvi, i da ostanu, zna se to i iz dosadašnjeg iskustva, ne bi podržali koncept hrvatskog zbijanja redova – pod Njegovom palicom dakako. A takvi nam, pita li se lidera HDZ-a, izdajnici roda i naroda, ni nisu potrebni.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mrežaTwitter | Facebook i UŽIVO na ovom linku.