Dosadnim i unjkavim glasom, pravolinijskim tonom s izraženim svečanim dionicama, Mate Granić nam je te hladne februarske noći pojašnjavao sadržaj papira kojim je povremeno mahao ispred noseva nas „malih, sitnih oporbenjaka“, nedostojnih bilo kakve ekskluzive, nekmoli one koju će nam koji sat kasnije, doduše tek u naznakama, podastrijeti.

Radilo se, dakle, o nacrtu Washingtonskog sporazuma koji će, kako je Granić slavodobitno poentirao, donijeti mir u Bosnu. Kiselo se nasmiješio kad sam ga upitao odnosi li se to i na Hercegovinu. Sutra, na Saboru Hrvata u Livnu, operacionalizirana je odluka Franje Tuđmana (inicirana „preporukom“ lorda Caringtona) da se smjeni Matu Bobana. Put prema kakvoj-takvoj normalizaciji time je (polu)otvoren.

Bio sam jedan od onih koji su primili kružno pismo sa sugestijom da se Washingtonski sporazum u narodu (naročito u vojsci) titulira kao veliki diplomatski uspjeh, kao sjajni egzemplar vrhovnikove mudrosti i političkog umijeća. Bukare su kružile, janjetina se pušila… Tek mali broj zdravorazumnika sumnjičavo je vrtio glavom.

Dakako, sve što se ticalo Tuđmana bilo je izuzeto od bilo kakve analize ili, nedajbože, kritike. Kasnije će, uz silne fanfare i opsjene, doći i Dayton, pa će najobičnija balkanska zakerala i smušenjaci sami sebe proglasiti mirovnjacima i američkim partnerima. Pitanjem što očekuje Hrvate u Bosni i Hercegovini nitko se ozbiljnije nije bavio, a ako bi netko i pokušao narodu otvoriti oči, završio bi – hajdemo biti blagi – neslavno!

Na Općim izborima 1998. godine SDP prvi pušta probni balon i za hrvatskog člana predsjedništva kandidira Gradimira Gojera. Pokušao sam ukazati na ozbiljnost toga čina, ali mi je odgovoreno da su to bezazleni komunistički ćorci, da pobjedu HDZ-ovog kandidata „ni krupa ne mere obit“. Tako je i bilo: Ante Jelavić je bio uvjerljiv, ali 114.000 Gojerovih glasova moralo se shvatiti ozbiljno. Jedan od vodećih ljudi HDZ-a rekao mi je otprilike da koliko god „Alijini Hrvati dobiju glasova , mi možemo ubaciti u kutije duplo više“.

Zaista, situacija je bila takva, ali ne zadugo. Malo se uozbiljila kontrola izbora koja je omogućila Komšiću da do nogu potuče grotesknog Ivu Miru Jovića, i amblematsku Borjanu Krišto. HDZ je prosvjedovao, ali ne zbog hrvatskoga naroda, zbog njegovog položaja u BiH, niti zbog nakaradnog izbornog zakona, nego isključivo zbog gubitka stanovitog broja sinekura na kojima se jedan dio stranačkih mediokriteta uljuljuškao i uživao u dobro plaćenom neradu.

I to je sva pamet oko Izbornog zakona. Svi oni koji traže njegovu temeljitu izmjenu , koji traže da Hrvati biraju svoje predstavnike u vlasti – apsolutno su u pravu! Tu dvojbe nebi smjelo biti. Ali, nisu u pravu kad se prenemažu kako to realizirati, kako doći do situacije da se hrvatski predstavnici biraju na taj način. Nitko se ne usudi glasno reći da je jedini način da se prvo ustroji teritorij na kojem su Hrvati većina, a to već miriše na zasebni entitet. A, ni entitet nebi trebao biti neko posebno zlo kad bi motivi njegovog uspostavljanja bili iskreni. Naime, pod krinkom bijega od unitarizma, hrvatski politički predstavnici u Bosni i Hercegovini teže formiranju TRI unitarizma od kojih jedan funkcionira u punom kapacitetu (RS), a konture ostala dva daju se lijepo nazrijeti (FBiH).

Kompromisno bi bilo najbolje

Nije, dakle, sporno da Hrvatima treba omogućiti ravnopravan status u Izbornom zakonu. Ali je sporno što Čović i uplašeni i ucjenjeni mu sateliti iz Hrvatskog narodnog sabora uzor vide u ponašanju Milorada Dodika koji „dosljedno vodi svoj narod“. A, ustvari, fascinacija Dodikom nije proizišla iz „dosljednosti“ već zbog bahatog i arogantnog omalovažavanja tamošnjih organa gonjenja, zbog pretvaranja banaka u privatne bankomate, zbog omalovažavanja opozicije, zbog nastojanja da se što više naudi državi BiH, zbog nepriznavanja njenih institucija. Dragan Čović vjerojatno sniva kako će jednog dana, poput „partnera Dodika“, obesmisliti sudove, općine, policiju, sabore, skupštine…

A to, ta užasna fascinacija nositeljima genocidne politike, ne traje od jučer. Kada sam, povodom hapšenja Radovana Karadžića, radio interview s Božidarom Vučurevićem u Trebinju imao sam priliku vidjeti autentične tragove ugledanja u „vođe srpskoga naroda“. Božo i Mate (Boban) 1992. „u Njivice“, pa „ođe smo u Grude“, „Ođe smo u Herceg Novi“, pa „evo dopisa od Mate da mu provedem Konjičane kroz naš teritorij“… I proveo sam – reče mi Vučurević – to je plaćeno cisternama nafte.

Na koncu, Izborni zakon treba što prije promijeniti. Kompromisno bi bilo najbolje, ali u svakom slučaju Hrvati trebaju birati svoje predstavnike. Iako, na Tuđmanove i Granićeve „diplomatske pobjede“ iz kojih proizlazi trenutni zakon, nisu smjeli – niti danas smiju – ni pisnuti!

Uz Izborni zakon valjalo bi promijeniti i – glave! Trebalo bi otkloniti vulgarni način vladavine iz 90-ih, treba odbaciti primitivne bukadžije koji su se iz notornih komunističkih karijerista prometnuli u to isto, samo interesi više nisu narodni, nego – nacionalni! Treba se okrenuti Europi, a ne iscijeđenom Dodiku. Tek onda će promjena Izbornog zakona imati nekog smisla.

I, konačno, nakon pustih godina pošteno reći kako su nas Mate Granić i Franjo Tuđman „usrećili“.

Autor kolumne je predsjednik Skupštine Društva novinara BiH.