Nedavno se navršilo punih dvadeset pet godina otkada je vojska Republike Srpske počinila stravičan zločin nad Hrvatima i Bošnjacima grada Prijedora i okolnih sela. Tomu svjedoči i Tomašica, najveća masovna grobnica na Balkanu u koju su srpski zločinci ukopavali pobijene civile iz Prijedora i okolnih mjesta.

Prije samog pokolja naredili su nesrbima da na svoje kuće i stanove izvjese bijele trake, da ih nose na rukavu kada izlaze vani kako bi ko'biva pokazali svoju lojalnost novim vlastima. Bila je to dobro smišljena prijevara, je su na taj način lakše raspoznavali hrvatske i bošnjačke kuće i stanove i odvodili ljude u logore i na stratišta.

Tužnu sudbinu je doživjelo i hrvatsko selo Briševo. Brigade iz sastava “Banjalučkog korpusa Srpske vojske”, prijedorska 5. kozarska brigada i sanskomošćanska 6. krajiška brigada, uz pomoć Srba iz susjednih sela izvršile su 24. i 25. srpnja mješoviti napad topništvom, minobacačima i pješaštvom, a potom su ušle u to selo, te su na posebno okrutan način masakrirali 67 civila među kojima veliki broj starijih osoba, žena i djece. Inače su srpske snage u ovim pokoljima u ljeto 1992. u prijedorskoj općini između ostalih ubili ukupno 102 djece, što na poseban način govori o nakani potpunog uništenja nesrpskog stanovništva ovih krajeva i strašna je nepravda što je Haški sud ograničio optužbu za genocid samo na Srebrenicu, jer je u Prijedoru bio isti modus operandi kao i u Srebrenici. Selo i župa Briševo izbrisani su sa zemljopisne karte i danas nitko tamo ne živi. Slična stvar se dogodila i s hrvatskim selima od Doboja do Bosanskog Broda jer nakon agresije nije ostao ni kamen na kamenu u tim selima. Danas na potezu od Doboja do Bosanskog Broda, nekad najkompaktnijeg hrvatskog područja u Bosni, živi tek nešto više od 800 starijih ljudi.

 Ovih dana RTRS opet emitira dokumentarce i emisije u kojima se slave „velike pobjede“ srpske vojske u Bosanskoj Posavini u „oslobađanju“ koridora. U nedjelju je Milorad Dodik skupa sa svojim suradnicima u Modriči slavio taj zločin ne spominjući nijednu jedinu žrtvu koju su iza sebe ostavili ti hrabri „oslobodioci“, a sve je dodatno začinio i mitropolit dabrobosanski Hrizostom koji je služio parastos za „naše mučenike“ koji su pali u obrani „otadžbine“. Totalno pervertiranje stvarnosti i povijesne istine!

U lipnju 1992., prije točno 25. godina počela je kalvarija posavskih Hrvata i Bošnjaka kada su srpske snage krenule u „oslobađanje“ Johovca, Foče, Bukovca, Komarice, Kotorskog, Cera, Prnjavora, Mišinaca, Modrana, Poljara, Zelenika, Šušnjara, Plehana i mnogih drugih posavskih sela prema Derventi, Modriči, Bosanskom Brodu, Šamcu, Orašju… Ta, po svojoj „velikoj hrabrosti“ u borbi protiv civila inače nadaleko poznata „vojna sila“, iza sebe je ostavljala masakrirana i unakažena tijela staraca i starica koji se nisu stigli povući ili nisu htjeli otići iz svojih domova nadajući se da će im životi biti pošteđeni. Otpor agresoru kroz više su mjeseci pružali slabo naoružani i hrabri branitelji Bosanske Posavine koje je hrvatska politika iz Zagreba i Gruda izdajnički prepustila samima sebi, a prije toga je preko hercegovačke političke i vojne struje po naređenju iz Zagreba u potpunosti urušila zapovjedni lanac u Posavini.

Spominjanje Bosanske Posavine i njezine sudbine izaziva inače nervozne reakcije kod herceg-bosanskih medija i „nezavisnih intelektualaca“ jer smatraju da se time nepotrebno remeti savez koji je hrvatska politika u Bosni i Hercegovini uspostavila s velikosrpskom. Savezništvo s tom politikom inače traje neprestano od 1992. g., a sudeći prema agendi koju sprovodi Dragan Čović u Bosni i Hercegovini nema nijednog valjanog razloga za sumnju da će se tako nešto i dalje nastaviti.

Tomu svjedoči i nedavni sastanak Čovića i Dodika u Banjaluci gdje nijednom riječju nije spomenuta tužna sudbina Hrvata u RS i opstrukcije povratka na svim razinama, ali se zato hrvatski član predsjedništva potrudio da Dodiku obeća kako se nijedna odluka u institucijama BiH neće donositi bez konsenzusa predsjednika RS-a i njegovih poslušnika: „Uime onih koji predstavljaju HDZ u Vijeću ministara mogu reći da, zbog pomanjkanja parlamentarne većine, nijedno zakonsko rješenje neće moći proći kroz ruke hrvatskih predstavnika u tom vijeću, a da nisu dokraja uvažena stajališta iz RS-a. To je način kako ćemo se međusobno usklađivati i to je jačanje ove suradnje i vrlo jasan stav” zaključio je Dragan Čović. Kada bi netko neupućen promatrao sa strane ove događaje, pomislio bi da je Čović srpski a ne hrvatski član predsjedništva.

Zar i jedne i druge žrtve ne zaslužuju jednak tretman?

Ono što posebno boli svakog normalnoga čovjeka jest odnos službenih hrvatskih vlasti i medija prema sudbini briševskih i posavskih Hrvata. Ni HDZ i Dragan Čović, ni hrvatski predstavnici u vlasti Republike Srpske iz ove stranke nikad nisu obišli Briševo, nikad ga nisu ni spomenuli u svojim javnim nastupima. Teško ćete u Večernjem listu ili na tzv. hrvatskim portalima u BiH ikad naći išta napisano o Briševu i stradanju posavskih Hrvata. Nedavno je prošla još jedna, i to dvadeset peta, tužna obljetnica uništenja posavskih sela i gradova, a ni spomena, ni jedne jedine riječi o najvećem egzodusu Hrvata u zadnjem ratu… Tuga, jad i čemer kakvi nas ljudi vode, kakve katastrofalne printane i internet medije i novinare Hrvati imaju i kako se selektivno odnose prema žrtvama. Zbog toga što je to korisno opstanku na vlasti, treba stalno, svaki dan iznova, potencirati hrvatske žrtve od strane Armije BiH i širiti mržnju prema Bošnjacima, ali potpuno prešućivati neviđene masakre i uništenja koje je počinila srpska vojska i nekritički se odnositi prema velikosrpskom projektu koji i dalje guši Bosnu i Hercegovinu i koji skupa s korumpiranim hrvatskim i bošnjačkim političkim elitama ne da ovoj zemlji naprijed.

Zar i jedne i druge žrtve ne zaslužuju jednak tretman? A da ne govorimo o tome kako vlada potpuna šutnja i ignoriranje žrtava i onih zločina koje su nad Bošnjacima i Srbima počinili Hrvati, te široka podrška koja se daje „našim nevinim uznicima“ u Haagu. Prave europske vrijednosti stožerne hrvatske stranke, nema šta! Idemo sigurnim putem u još sigurniju propast što se i pokazuje zadnjih godina gdje mladi ljudi masovno napuštaju svoja ognjišta i to ponajviše iz onih krajeva u kojima svu vlast drže Hrvati i gdje ih nitko ne preglasava i majorizira osim samih sebe. Ali neka nama ispraznih priča o trećem entitetu, ugroženosti, izbornom zakonu, majorizaciji, kanalu na hrvatskom jeziku i mnoštva drugih besmislica i zabave za široke narodne mase. Kada Hrvati sve to dobiju, a dobit će nikada a možda ni tada, svi će naši problemi odmah biti riješeni! I to u Njemačkoj, Austriji, Švedskoj, Norveškoj i u drugim zapadnim zemljama! A posavskim i briševskim Hrvatima čiju dvadesetpetu godišnjicu stradanja i masovnog egzodusa nitko u hrvatskoj politici s obje strane Save uopće ni ne spominje i dalje ostaje samo nemoć, tuga i razočarenje u ovakvu odnarođenu hrvatsku političku kvazielitu.

Fra Petar Jeleč je historičar i profesor na franjevačkom Filozofsko-teološkom fakultetu u Sarajevu

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook i UŽIVO na ovom linku.