Srebrenica je prije rata, do 1992. godine, živjela jednim mirnim, prilično udobnim, moglo bi se čak reći, porodičnim životom. Gradsko stanovništvo ili u lokalnom slengu „čaršijska raja“ funkcionisalo je baš kao jedna velika porodica ili se barem meni tako činilo.

Nije bilo izrazitih podijela, barem vidljivo upadljivih, po etničkom, ekonomskom, socijalnom ili drugom osnovu. Bilo je manje ili više imućnih, dobrostojećih ili siromašnih, ali socijalne razlike nisu bile toliko izražene, nisu bole oči. Sistem socijalizma i samoupravljanja davao je svima osjećaj, možda će neki reći, lažne sigurnosti i relativnog blagostanja.

Liječenje je bilo besplatno za sve i na cijelom području bivše zajedničke države, školovanje takođe. Mogao je, pod istim uslovima. studirati onaj iz najsiromašnije i iz najbogatije porodice, ko je htio da radi, mogao je naći posla, gladan nije bio niko. Javne kuhinje nisu postojale, jer za to nije bilo potrebe, a socijalne službe nisu imale mnogo posla… To je bajka, reći će mladi što odrastaju u današnjoj „demokratiji“. Nije bajka to je bila stvarnost.

Kao malo koji gradić te veličine u bivšoj državi, Srebrenica je imala najprije tradiciju njegovanja kulture, muzike posebno i nadasve dobrih komšijskih odnosa, poštovanja, uvažavanja drugog i drugačijeg i svojevrsnu kulturu ponašanja, posebno u odnosu mlađih prema starijima. Prema nekim podacima Tamburaški orkestar „Zmajevac“ je nastao davne 1903. godine. Kasnije je bilo još nekoliko kulturnih društava koja su bila preteča KUD-u „Vaso Jovanović“ što još uvijek aktivno radi i nedavno je obilježilo 70 godina od osnivanja. Njegove predstave dramske sekcije redovno su bila nagrađivane na susretima amaterkih pozorišta, a folklorna sekcija je bila zaslužna da se u dvije godine, pred sami rat u Srebrenici održavaju festivali folklora na kojem su učestvovala po izboru selektora najbolji folklorni ansambli u Bosni i Hercegovini.

Rotacionu scenu prečnika 12 metara, na bini velike dvorane Doma kulture mi smo imali prije trideset godina, a Tuzla ima pozorište, ali takvu scenu ni danas nema, često, ozbiljno u šali kažu mnogi Srebrenčani. Tradicija muzičkih bendova i dobrih pjevača je duga. Stariji pamte popularni VIS „Fendi“ a današnja generacija zna za „Stari Grad“ i „Aferu“.

Mnogo značajnih ljudi dala je Srebrenica u mnogim oblastima života i izdvajati bilo čije ime bio bi grijeh preme drugima koje bismo možda nehotično zaboravili pomenuti.

Srebrenica je imala i posebnu dušu, svoj poseban duh da su se ljudi voljeli šaliti, bilo to na tuđi ili svoj račun. Ta osobena vrsta humora je bila bezazlena, nikog nije vrijeđala, niko se na te šale i podvale nije ozbiljno ljutio.

Dvojica od „stare raje“, kako volim reći, kada se sretnu mogu pričati o svemu i svačemu, ali već treći ako naiđe kreće priča o vremenima starim, o sretnom i lijepom životu nekad.

Prepričavaju se razne zgode i šale koje polako prerastaju u legende, jer sve manje je živih aktera tih dogodovština. Za najveće šaljivdžije predratnog doba važili su Hazim Huremović dugogodišnji srebrenički veterinar, Hasan Gušić, Šuster, Hasib Špiodić zvani „Socijalac“, Čedo Jovanović i mnogi drugi. Još i danas se često prepričavaju bezazlene podvale koje je Hazim pravio svojim prijeteljima.

Jednom prilikom, tako pričaju stari, pozove Hazim na sijelo Hasana Gušića i Šaćira Begića. Dođu oni uveče, ulaze u kuću kad u ćošku sobe bešika. Zgledaju se u čudu, a Hazim će ti njima: „Ma porodila mi se neki dan žena, nisam o’ silna posla stigao ni da to proslavim kako treba pa eto zato sam vas i zvao maksuz“. Hasan i Šaćir, kako to običaj nalaže, baciše po novčanicu na bešiku jer red je da se dijete daruje. Hasanu se ne nađe u šlajpeku sitna pa baci „krupnu“ novčanicu.

Posijeliše oni tako, uz meze se popi po koja i raziđoše se. Kako se malo cugnulo nikom ne pada na um da pita što to dijete ni jednom ne zaplaka niti ga presvlačiše, ništa. Videći da mu je podvala uspijela Hazim sutradan pošalje ženu da Šaćiru kaže šta je bilo, a Hasanu da vrati novčanicu, jer sramota bi bilo da je uzmu.

Dođe žena Hasanu u radnju i veli da mu vrati novčanicu jer sramota je, to je previše za darovanje, ali Hasan ni da čuje za to. Tek kada mu gospođa reče da su prevareni da se nije ni porodila i da je u bešici bila plastična lutka, Hasan kroz smijeh reče „E vala Hazime, vratiću ti ne bio ja koji sam“.

Drugi put zove Hazim veterinar telefonom Šaćira Begića koji je bio trgovac u zadružnoj stanici za otkup ljekobilja što se nalazila preko puta veterinarske stanice blizu koje je bila i Hazimova kuća. Zove ga na telefon i kaže: „Haj’ na kafu“. Šaćir napisa na komad papira „vraćam se brzo“, okači na vrata i zaključa dućan. Pokuca na vrata Hazimove kuće, izađe „Hazimovica“ i veli: „O, Šaćire, bujrum kojim dobrom?” Sad se Šaćir začudi pa kaže: „Hazim me vala zva’ na kahvu, pa evo me“. „Hazim ti je bolan otišao u Osat (selo 25 km od Srebrenice opa autora) oni gore u Mjesnoj zajednici dobili telefon pa ga zvali, prave banket. Nego hajde, kad si već doš’o, bujrum, skuhaću ja kafu“, reče žena, a Šaćir nešto promrsi da mu je dućan zatvoren i brže bolje se vrati otkud je i došao.

Takvih i sličnih dogodovština, šala i podvala u kojima su glavni likovi bili svima znani sugrađani je bezbroj i o njima bi se moglo danima pričati.

Nažalost stvarnost je danas u Srebrenici sasvim drugačija. Domicilnih Srebrenčana, prijeratnih žitelja Srebrenice, što danas žive stalno u Srebrenici, vrlo je malo. Malo više ih se okupi u julu pred dženazu, a svakim danom nečije lice osvane na posmrtnici. Starih je sve manje, a mladi se ne vraćaju, a i oni što su tu odlaze ili žele otići, ali to je već politika i o njoj neću ovog puta.

Došli su sa raznih strana neki novi ljudi i donijeli svoje navike, običaje, (ne)kulturu kakogod i nekadašnji duh Srebrenice živi još samo u pričama starijih.

Za one koji možda nisu to znali.

Srebrenica je bila među pet ekonomski najsnažnijih opština u BiH. Nakon ratnih i poratnih devastiranja danas je najnerazvijenija. Razlozi polaganog umiranja Srebrenice su prvenstveno ekonomski, jer privreda ne radi, devastirana je ili tzv. privatizacijom opljačkana.

Uprkos velikim prirodnim resursima ruda, drva, ljekovite vode, turističkim i drugim potencijalima, koji se ne koriste ili od čije eksploatacije lokalna zajednica nema nikakve koristi, u uslovima potpuno centralizovane entitetske politike.

Na ukupnom području opštine, što obuhvata oko 540 kvadratnih kilometara, procijenjuje se da trenutno živi pet do 7 000 stanovnika (prije rata oko 37 000). Prije rata u Srebrenici je radilo oko 10 000 ljudi, danas je zaposlenih jedva nekoliko stotina i to uglavnom u administraciji. Broj stanovnika je u stalno opadajućem trendu.

Trend zapošljavanja je u sporom porastu. Realna kupovna moć prosječnog stanovnika Srebrenice je vrlo slaba. Stepen siromaštva na osnovu ukupnih primanja po članu je ispod svih svjetskih kriterija. Za najveći broj običnih smrtnika sve je manje posla i izvora bilo kakvog prihoda u svrhu golog preživljavanja. O perspektivama mladih za školovanje i zapošljavanje u Srebrenici da i ne govorimo. Iz svega stoji loša politika, generalno u ovoj zemlji što se Bosnom I Hercegovinom zove.

Marinko Sekulić Kokeza je novinar iz Srebrenice.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook i UŽIVO na ovom linku.