Ko god je ljubitelj filmova s tematikom iz Drugog svjetskog rata, nesumnjivo pamti jednu iznimno upečatljivu scenu iz čuvenog filma ''Noć orlova''.

Sjećate se, riječ je o grupi njemačkih komandosa, koji su, pod komandom svojeglavog, ali principijelnog njemačkog heroja s ruskog fronta, pukovnika Štajnera, ubačeni na britansko tlo da kidnapuju britanskog premijera Vinstona Čerčila. U trenutku kad se lomi ta diverzantska akcija i kad njemački komandosi shvataju da se više ne bore za izvršenje zadatka, nego za goli život, mladi britanski kapetan u jeku borbe poziva njemačkog pukovnika da se preda, a ovaj mu odgovara. „Nastavljamo borbu, u crkvi imam taoce.“ I baš tu događa se ta epska scena kad kapetan, pun poštovanja prema vojničkom ugledu svog protivnika, kaže: „Ne mogu vas zamisliti da se krijete iza žena i djece“, a ovaj, uz smiješak, svjestan da je samo blefirao, pušta taoce i prepušta se neizbježnoj sudbini u poštenoj borbi.

Svaki put kad vidim tu scenu, a pogledam je često, i nehotice je uporedim sa ratom na prostoru bivše Jugoslavije i zamislim se nad dilemom: šta je to bolesno među ljudima na Balkanu, gdje su to izgubili i posljednji tračak čovjeka u sebi da kao heroje veličaju upravo ljude, koji su svoju vojničku „slavu“ stekli ubijajući bespomoćne – civile, žene, djecu, zarobljene sa rukama vezanim za leđima, ljude zatočene u logorima… Zašto je ovaj prostor pao tako nisko da se slave ljudi odgovorni za Srebrenicu ili Višegrad, „uznici“ odgovorni za Ahmiće, da se pokušavaju opravdati zločini u Trusini i tražiti neki izgovori za Kazane? Čime su to oni koji se danas na taj način slave kao heroji uopšte pokazali svoje herojstvo osim iživljavanja nad nemoćnim?

Samo najavljivanje skupa podrške Ratku Mladiću na sam dan obilježavanja 22. godišnjice genocida u Srebrenici, bez obzira na njegovo kasnije otkazivanje, nesumnjivo je plafon svega neljudskog na ovom prostoru, događaj koji baš nikome ne donosi ništa dobro. To je provokacija za žrtve, beskrajna sramota za učesnike, a posebno za vlasti Republike Srpske, potez nad kojim se zgražavaju ljudi širom svijeta. U diplomatskim krugovima u Sarajevu, kad čovjek ima mogućnost da im priđe s neke druge, manje službene strane, izrazi gađenja, baš kao i među stranim novinarima, koji su ovih dana, upravo zbog Srebrenice, došli u Bosnu i Hercegovinu. Teško je čovjeku spoznati kakvi su razlozi takvih provokacija, kakvi su razlozi promocije knjiga kojima se negira genocid i sličnih događaja. Genocid je počinjen, genocid je pravno i na svaki drugi način dokazan i tu se ništa ne može promijeniti.

Vlasti Republike Srpske, međutim, takvim aktivnostima čine upravo ono za šta optužuju međunarodnu zajednicu – teret genocida tovare na leđa cijelog naroda, stavljajući mu, institucionalnim veličanjem ratnih zločinaca, etiketu genocidnog naroda. Teško bi cijeli timovi eksperata mogli objasniti zašto ti politički krugovi tu strašnu hipoteku podmeću čak i djeci koja ni vremenski nemaju nikakve veze s genocidom, a danas ih isturaju da veličaju Mladića valjda nesvesni razmjera tog stravičnog zločina.

Ima još jedna iznimno tragična crta tog „epa o Mladiću“, poražavajuća za same Srbe. Srbija i srpski narod imali su u nekim istorijskim periodima velike vojskovođe, koji su uglavnom vojnički časno odigrali svoju ulogu u istoriji. Neki od njih ostali su upisani u vojne udžbenike široko van granica ovog dijela svijeta kao sposobni oficiri i generali, koji su bili važni faktori istorije. Zašto te ljude skrnaviti trpajući među njih Ratka Mladića, koji je, pored toga što je Srbima natovario teret najvećeg zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata nad kojim se zgražava cijeli svijet, bio čovjek vrlo upitnih vojničkih kvaliteta? Kad neko jednog dana istinski bude krenuo u ocjenu njegove karijere, na početku će se suočiti s poražavajućom spoznajom, koju je nedavno, u privatnim krugovima, slikovito pojasnio jedan eminentni beogradski vojno-politički analitičar.

Mladić je naslijedio svu opremu i oružje bivše JNA i, kako reče ovaj oštroumni čovjek, „imao više topovskih, tenkovskih i minobacačkih cijevi oko Sarajeva nego što je u to vrijeme u gradu bilo pušaka“, a nije bio u stanju ući u grad. Biće vrlo teško pronaći neki njegov relevantan vojni uspjeh, a da su Amerikanci dozvolili da rat traje još tri dana, izgubio bi i samu Banjaluku.

U ovoj sveprisutnoj praksi potiranja sjećanja, mnogi bi htjeli, ko zna zašto, da zaborave kako su Mladić i Karadžić zadnjih dana rata, u vrijeme kad su se linije i frontovi ljuljali i pucali na sve strane, bili među najomraženijim osobama među samim Srbima. RTRS je u tom košmaru sveopšteg povlačenja prikazivao ogorčene ljude, koji sa zavežljajima u rukama i djecom za vratom napuštaju svoje domove, kako ih slikovito optužuju – gdje njih dvojica dođu, to odmah padne. Danas se to, mitomanskim manirom, skriva od mladih ljudi kako bi vjerovali u ono što im se priča i što nisu vidjeli.

Možda mladići i djevojke rođeni poslije rata i mogu bezrezervno vjerovati u te „legende o izmišljenom“, ali ljudi srednjih godina, Srbi, pogotovo oni koji zbog Mladićeve „vojne genijalnosti“ starost dočekuju negdje daleko od svojih zavičaja, nesumnjivo se sjećaju tog vremena. Drugo je pitanje da li neko zbog nekog razloga svjesno želi da se laže i da više vjeruje pričama nego sopstvenom sjećanju.

Amir Sužanj je dugogodišnji novinar i urednik BH Radija 1.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook i UŽIVO na ovom linku.