Živi sam dokaz da Turci na ovim balkanskim prostorima, posebno bosanskim, nisu samo ratovali.

Imali su vremena i za neke druge radnje koje su se poslije ocrtavale na licima generacija koje su dolazile i prolazile. A i danas, uprkos stoljećima, geni nasljedstva ne slabe. Jaka je to krv, baš kao ona u braku između izdanaka bijele i crne rase. Dijete je uvijek tamnije puti.

Bili su kod nas i Austrougari, Italijani. Ni oni nisu bili ništa manje aktivni nego ratnici s Bosfora, ali geni im, očito, nisu naročito postojani. Pobijedili ih ovi naši slavenski, kojima će trebati dugi niz desetljeća da se potpuno pročiste. Naravno ako bude vremena i ako ne bude novih okupacija. 

Do tada pozdravljaće mnoge od nas, kao mene moj turski brico ili frizer s onim – mašala glava! Pisao sam već kako je on zaljubljen u moju lobanju, pokrivenu sa sve manje sijede kose. Tvrdi da je prava osmanlijska. Velika, okrugla i otpozadi kao daska ravna. Kaže da takvih nema ni u njegovom rodnom selu, kompliciranog imena i izgovara, iz kojeg su, kako tvrdi, potekli najveći ratnici sultana. I svakog puta kada ga na kraju častim napojnicom, pitam se da li to guguće zbog nekoliko eura više ili stvarno u meni vidi glavatog bosanskog osmanliju?

… Narodi, plemena raznih boja najbolje se ističu i miješaju u ogromnim čekaonicama zrakoplovnih luka. Primjećujem to, po tko zna koji put, dok se sa amsterdamskog Shipola spremam za uzlet prema regionu nam. Dva i pol sata poslije u velikom transfer terminalu beogradskog aerodroma Nikola Tesla nije bilo teško zaključiti da sam se osjetno približio Bliskom istoku. Ranije su tu uglavnom bile muške skupine putnika reskog, brzog jezika, što su se kao kobci bacali na skupocjene satove i nakit u nekoliko bescarinskih butika. Ovog puta je mnogo više tajanstvenih, pokrivenih šeherezada. Sjede u odvojenim skupinama, strogo pazeći da kroz uske proreze za oči ne uzvrate na znatiželjne poglede, kao što je i moj.

Srećom, izmislili su onaj WiFi pa se može lijepo igrati dok ne prozovu let. Po užarenoj pisti prilazimo malom avionu s elisama, koji kao da će mahati krilima po nebeskim putevima ka Sarajevu. Jedva uspijevam da se uvučem u tijesno sjedište do prozora, vadeći po navici foto-kameru za pokušaj pravljenja visinskih slikica. Vedro je, a i uski prozor je začuđujuće čist. I upravo kada sam objektivom ciljao za probno škljocanje, osjetim dodir po ramenu. Omanji tamnoputi čovjek jake, crne brade, usijanih očiju pokušava objasniti da bi volio da mu ustupim mjesto. Na moje iznenađenje pokazuje na dvije potpuno pokrivene dame, ili, što bi sarajevski mangupi rekli, ninđe.

Razumio sam da su to njegove žene, kao i one dvije, nešto manje pokrivene, što sjede točno preko puta. Moli da budu zajedno, dok mi nudi mjesto pored njega u redu iza.

Kao dobro odgojeni domaćin ovih prostora rado ispunjavam želje gostiju. Ponovo me čeka sjedalo uz plastično okno, ali tik uz bučni propeler koji kovitlanjem kroz zrak zamagljuje pogled. Kad nema slikanja, hajmo vrijeme kratiti razgovorom, koji je on, osjetilo se, jedva čekao. Valjda mu već dojadilo sjediti uz šutljive, pokorne supruge. Ama, nije ni u tim haremima lako, kontam.

Pitam odakle putuju, a već znam odgovor, koji uglavnom bude Dubai ili Kuvajt. Smijem se sa sobom opkladiti da ću doznati da je krenuo u izviđanje terena za kupnju nekog komadića zemlje bosanske. Jagma za hektrima je sve veća. Kada se rasproda BiH, krenut će lovari sa paklenih, naftnih arapskih pustinja, sigurno je, i ka Lijepoj našoj. Istra je dušu dala za njihova odmaranja na klimi od samo tridesetak stupnjeva Celzijusa.

I teku rečenice koje sam očekivao. Od prijatelja je čuo kako je lijepo u Bosni, da ih tamo muslimanska braća dočekuju raširenih ruku. Pominjje Ilidžu, dio Sarajeva koji je postao isturena arapska prijestolnica na Balkanu. Nekada općina sa većinskim srpskim stanovništvom, koje se krajem rata povuklo sa stoljetnih ognjišta u dijelove BiH, koju zovu Republikom Srpskom. Prvih desetak godina nakon Daytonskog mira 1995. godine četvorni metar zemlje izuzetne kvalitete i lokacije mogao se kupiti za nekoliko konvertibilnih maraka. Danas je cijene već skočila i na 150 KM. Ali i pored toga prodaja ide kao podmazana.

Na Ilidži i okolnim brijegovima i dolinama niću raskošne kuće, neuobičajeno visokih ograda. Umotane prilike sve više promiću po putevima kojima hodile nikada nisu. Ubrzano se mijenja struktura stanovništva. Čuo sam, da je tako i u Istri. Sve je manje autohtoni. Srećom, kod vas nisu stigli novi sugrađani potpuno drukčijih kultura i nazora nego što su stoljećima vladali na ovim prostorima. 

Moje Sarajevo i BiH su na još jednom putu ponovne okupacije. Bez upotrebe oružja, jer para buši gdje burgija neće, stižu nova pravila ponašanja, ophođenja. Novi stanovnici, novi tamnoputi Bosanci i Bosanke, kao da polagano nameću svoje običaje. Za sada su takva kretanja još uz obostranu toleranciju i uvažavanje. Ali, što ako nadiruća manjina jednom postane većina?! Da li će i tada prodavači najboljih komada domovinskog grunta zadovoljno trljati ruke i zanosno sricati – arapi, naši dragi?!

…I dok se poslije tvrdog prizemljenja na butmirsku pistu pozdravljam sa saputnikom, koji ubrzano okuplja svoje žene, noseći njihove putovnice u rukama, imam osjećaj kao da sam sletio u neku zračnu luku u Dubaiu ili Saudijskoj Arabiji. Nisam šovinista, niti rasista, živim u zemlji u kojoj je više od 180 raznih nacionalnosti, ali nisam navikao na prizore koji dominiraju malim airportom.

I sve sam uvjereniji da će opet na ovom području stasati generacije sa nekim novim genima. Turske će zamjeniti arabijski.

Sve će manje biti osmanlijskih glava kao što je moja.

Pavle Pavlović je dugogodišnji novinar, koji je u svijet novinarstva ušao 1964. kad mu je još kao 14-godišnjaku objavljen prvi tekst u sarajevskom “Oslobođenju”.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook i UŽIVO na ovom linku.