Mnogi su profesori došli stranačkom linijom u novoj državi sa novim vladarima. Očekivalo bi se da će situacija biti bolja za nekoliko godina biranjem novih asistenata, najboljih među najboljim. Ipak, podobnost je pobijedila sposobnost i novi naraštaji akademskog osoblja su postali robovi svojih mentora i ekspoziture stranaka koje su ih tu dovele.

Tamo gdje nema ničeg i ništa je ništavilo. To je i lokacija Univerziteta u Sarajevu prema najnovijoj Šangajskoj listi. Šngajska lista prestižno je istraživanje, vođeno na Univerzitetu u Šangaju, koje godišnje izbaci ranking u konkurenciji 1200 univerziteta svijeta, s tim da okosnicu istraživanja čini prvih 500 univerziteta. Univerzitet u Sarajevu se ne nalazi na listi, dok je Univerzitet iz Beograda među prvih 300 kandidata, dok je Ljubljana u grupi iza, u prvih 500 kandidata. 

Sveučilište u Zagrebu nije ni među prvih 500 kandidata što je podiglo malo prašine u hrvatskoj javnosti već na dan objavljivanja. Univerzitet u Sarajevu se neće oglasiti po svom ustaljenom običaju ignoriranja ovakvih informacija. Stvar je utoliko gora što UNSA ne kotira bolje ni po ostalim listama koje se bave rangiranjem univerziteta. Pretraživanje listi će pokazati da UNSA na mnogim od njih uopšte nije unešena, pa uporno kucanje ključne riječi Sarajevo u okvir za pretraživanje neće dati rezultata. S obzirom da neke od tih listi uzimaju prvih hiljadu univerziteta pokazat će se da UNSA nije ni među prvih 1000 u svijetu.

Na Univerzitetu u Sarajevu su svjesni toga, kao član Studentske asocijacije Filozofskog fakulteta imao sam priliku iz prvog reda slušati na nastavno-naučnim ili vijećima odsjeka želju Senata da UNSA uđe u prvih 1000 univerziteta. Želje o kojim smo slušali nisu ispunjene, niti su mogle biti ispunjenje, jer pomak na listi zahtjeva rad i napredovanje. Još jedan bitan razlog tome jeste akreditacija koju UNSA također nije dobila, a o kojoj govori nekoliko godina kao svom cilju. Od svih fakulteta samo Ekonomski fakultet posjeduje akreditaciju. Akreditaciju sasvim sigurno neće uskoro ni dobiti jer veliki broj uslova nije ispunjen. Međutim, razlozi zašto UNSA sporo napreduje, a brzo nazaduje sežu još dalje u prošlost i umnažaju se svakim danom, sve do nedavnog izglasavanja novog zakona.

Poslijeratna UNSA

Rat odnosi živote, neki pobjegnu spašavajući glavu, dok pojedini otkriju svoje nacionalističke afinitete i priklone se Radovanu Karadžiću. Pored pobrojanih, još je nekoliko razloga zašto je UNSA izgubila nastavnički kadar koji je morala obnoviti završetkom rata. Pa iako se djelomično može razumjeti biranje slabijih kadrova u takvoj situaciji, tu počinju uzroci stradanja UNSA. Mnogi su profesori došli stranačkom linijom u novoj državi sa novim vladarima. Očekivalo bi se da će situacija biti bolja za nekoliko godina biranjem novih asistenata, najboljih među najboljim. Ipak, podobnost je pobijedila sposobnost i novi naraštaji akademskog osoblja su postali robovi svojih mentora i ekspoziture stranaka koje su ih tu dovele. Na jednom skupu posvećenom obrazovanju pod nazivom Hiperprodukcija (ne)stručnog kadra studenti Filozofskog fakulteta u Sarajevu su smatrali u 100% broju da se na taj fakultet dolazi vezom. Dvadeset godina poslije imamo čitavu mrežu podobnih akademaca pa ovaj stav studenata ne čudi.

No, bezdan koji je vukao UNSA ka dnu ni tu nije stao. Naime, lošiji ili bolji asistenti, docenti i ostali trebaju infrastrukturu, trebaju laboratorije, istraživačke centre, akademsku razmjenu i niz stimulirajućih prilika. Vlada, napunjena kadrom iz istih stranaka koje su dovele i akademsko osoblje, nije smatrala da se UNSA treba značajno oporaviti, pa ni sav evropski novac za obnovu nije završio gdje je trebao. Do današnjeg dana Prirodno-matematički fakultet hronično pati od nedostatka hemikalija. Dekadu poslije najavio se izlaz i konačan spas, UNSA implementira Bolonjski program koji će donijeti sve – razmjene, bodove, rasterećenje, istraživanje i još mnogo toga.

Bolonja kao spas

Jadan i nikakav spas. Bolonja nije sveljekovit program. Podobnost i biranje podobnih se nastavilo, ulaganje u UNSA se nije nastavilo. Teško je optužiti samo jednog krivca – Vladu, isti ešalon ljudi se nalazio i u akademskoj zajednici, pa su i sami snosili odgovornost za ponašanje vlasti i političara kojim su obično smišljali ideološke narative koji se čuju i danas, raspirivali nacionalizam i bavili se politikom umjesto naukom. Bolonja je zahtijevala i drugačije uslove napredovanja, pokušala urediti i broj objavljenih radova. Iako Bolonja nije naročito dobar proces, i sve češće se i u Evropi čuju kritike na njen račun, znakovito je kako je implementirana u UNSA. Polovično usvojena Bolonja, dok je dio o minimalnom broju objavljenih radova potrebnih za napredovanja izrodio, ne poboljšanje standarda, nego novu mrežu akademskih trikova poput osnivanja raznih kongresa, naročito u humanističkim naukama, gdje bi jedni zvali druge i objavljivali zbornike u uskom krugu ljudi što je stvaralo preduvjete za izolaciju od svijeta. Upravo to se i desilo, pozamašan broj akademaca danas nema nikakav uvid u nove naučne tokove. A oni koji samoinicijativno žele učiti po vodećim svjetskim univerzitetima nemaju podršku. S druge strane, Evropa nas opravdano ne prepoznaje bez akreditacija i sa polovičnim i nefunkcionalnim sistemom. Znakovit je ponovo primjer Filozofskog fakulteta, Univerziteta u malom, kako se često naziva zbog svoje strukture i mnogobrojnih odsjeka. Nefunkcionalnost na Filozofskom fakultetu indikator je za cijeli Univerzitet. Na tom istom fakultetu usljed nepoznavanja Bolonje je donošen tri puta novi Nastavni plan i program.

Primljeni asistenti, zarad podobne političke i ideološke orijentacije, morali su otplaćivati svoj dug dodatnim radom. Birokratija koju je donijela Bolonja, vezano sa sve većim rezanjem budžeta u posljednjih nekoliko godina stvorila je kombinaciju prezauzetog asistenta koji pokriva više predmeta nego bi trebao i, pri tome nedovoljno kvalitetan, nema vremena ni za usavršavanje. Na nekim fakultetima asistenti su bili i sekretari odsjeka.

Ko će zabiti posljedni čavao u lijes?

Akademsko osoblje je moralo platiti ceh zbog podrške vladajućoj garnituri. U nekoliko navrata, kroz neka akte, te posebno kroz promjene Zakona o visokom obrazovanju, vlast je povećavala svoj utjecaj u Senatu da bi posljednjim zakonom i dokinule akademsku autonomiju koja u principu ni prije nije postojala. Drugim riječima, vlasti su pod pritiskom rezanja budžetskih troškova od dojučerašnjih partnera preuzeli poluge za upravljanje novcem. Pa ako je ta preraspodjela obračun ljudi koji se bore za isti materijalni interes u Kantonu Sarajevo, donošenje takvih normativa samo udaljava UNSA od evropskih akademskih tokova koji takve prakse ne toleriraju.

Prosječnost akademskog osoblja se morala prenijeti i na studentski standard koji je rapidno padao iz godine u godinu. Pojedini studentski glasovi su molili za bolji kvalitet nastave što je tragična slika i najbolja ilustracija stanja akademske zajednice. U takvim uslovima se učenje zamijenilo plagiranjem i dodvoravanjem profesorima. Istovremeno su fakulteti postali mašine za uzimanje novca, školarine su poskupljivale, pa se i broj studenata na upisnim kvotama povećavao iz samo jednog razloga, više studenata znači više novca. Studenti su masovno iskoristili situaciju i nastupali konformistički.

Stoga je pojava Studentskog parlamenta u Sarajevu kao svojeversne antiteze pravom studentskom organiziranju razumljiva i očekivana posljedica. SPUS je u zavisnosti od vodećeg čovjeka te organizacije bio više okrenut novcu ili legitimaciji ništavnog studentskog statusa. Bavili su se turizmom, ideologijom, vjerom, vatrometom i koještarijama. Čavao koji su zabili u lijes kvalitetnom obrazovanju jeste prijedlog, koji je usvojen i ozakonjen, o broju studenata koji moraju položiti ispit. Istina, postoje profesori čije bi metode trebalo ispitati pred etičkom komisijom, ali rješenje nije natjerati sve profesore da računaju na digitron o broju studenata koji su položili. Tako je SPUS, kao višegodišnja SDA ekspozitura, idealno poslužio većinskoj SDA Vladi kao partner za donošenje zakona, a zauzvrat su dobili traženo uz dodatne nagrade poput zaposlenja u javnim institucijama.

Truljenje je spor proces

Kraj ipak nije tu, kraju prisustvujemo upravo. Vijest o smanjenom broju upisanih studenata se pojavila nedavno. Opravdana je od strane vladinih organa činjenicom da se desio prelazak sa osmogodišnjeg na devetogodišnje osnovno obrazovanje. Taj prelazak se desio 2003. godine, dodati tome i četiri godine srednje škole i svako može izračunati spornu godinu upisa na fakultet. Međutim, ni oko matematike ne vlada koncenzus. Još prošle godine je broj upisanih bio manji, i tada se spominjalo devetogodišnje obrazovanje kao uzrok, pa ostaje upitnik kako pojedini profesori, poput onih na Filozofskom fakultetu koji obrazuju nastavnike i pišu udžbenike, ne znaju kada se desio prijelaz na devetogodišnje obrazovanje. I da li to znači da će se narednih godina broj upisanih povećavati, jer znamo da neće u zemlji demografske i ekonomske katastrofe.

Neuvjerljivosti priče doprinose još neke činjenice. Broj upisanih se smanjuje jer se povećava broj privatnih fakulteta. Broj upisanih se smanjuje zbog pada kvaliteta nastave i nemogućnosti zaposlenja. I u tome dio odgovornosti snosi akademska zajednica. I na privatnim fakultetima rade mnogi profesori sa javnih, paralelno i sa duplim platama. Pad broja upisanih na UNSA samo je matematički logična posljedica.

Univerzitet u Sarajevu je na izdisaju, i dok se vode politikom kakvu trenutno vode, nema optimizma za reanimacijom.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook i UŽIVO na ovom linku.