Mnogi su ove godine iz Bosne i Hercegovine otputovali na hadž, kao i oni iz cijeloga svijeta, da bi zaslužili Božiju milost, Njegov oprost i da bi stekli titulu hadžije.

Sveta Mjesta su u ovim danima kao mravinjaci u kojima borave ljudi u bijelom. Oni koji žele da se očiste i Bogu približe.

Na društvenim mrežama „pljušte“ selfiji sa Svetih Mjesta, to naravno ne treba da smeta (a nekima baš to smeta), jer ljudi imaju pravo da iskažu svoju radost i da je kao takvu podijele s drugima. Mada su obredi prvenstveno tiha i individualna pa tek onda glasna i društvena pobožnost. 

No, to su dvije strane jedne medalje. Ali, ne treba ni ljudima gurati prst u oko. Treba imati mjeru. 

Oni koji su na Svetim Mjestima nemaju taj osjećaj, njima dominira osjećaj sreće, kojeg ništa ne može ugroziti, to ovdje nama uglavnom smeta, kao što nam i inače štošta smeta. Često čujemo tezu koja baš i ne stoji, a koja glasi da su na Svetim Mjestima svi ljudi isti. Nisu isti. I tamo dolaze različiti ljudi i tamo postoje razlike koje su evidentne, koje je kao takve Bog uspostavio, i različitost boja, jezika, različitost društvenih statusa, neki su bogati a neki siromašni, neki visoki a neki niski itd., međutim, tamo nam te podjele uopće ne smetaju. Štaviše, drage su nam, simpatične, vesele nas. A, ovdje kad se vratimo, sve nam ponovo smeta, svaka sitnica na drugome, kod drugoga. Mnogo toga relativiziramo i ismijavamo. Jer, jasno je, kao da nas šejtan na aerodromu čeka, ili bilo gdje u svojim zasjedama, pa nas ponovo uzjaše i nad nama zagospodari.

Onda nam čula ometa, srce i razum prlja, krivi percepciju, guši i ubacuje ono čega nema. I tako živimo s onim čega nema. U patnji i muci. A čovjeka najviše zamori ono čega nema. A ono čega ima – tada ne bude u prvome planu. 

Druga važna stvar vezana za ove bajramske dane je kurban. Kurban znači blizinu – tj. ono sa čime se blizu Stvoritelju ili, pak, prinošenje žrtve Stvoritelju. U Kur'anu jasno piše da Uzvišenom Stvoritelju nije potrebno ništa od tih žrtvenih životinja i do Njega to ne dopire. Njemu je potrebna naša svijest i budnost u vezi toga. S tim životinjama otkupljujemo i otklanjamo od sebe nastrašnija iskušenja koja se mogu dogoditi u našim životima.

To treba imati na umu kada činimo žrtvu. Ali, prije te fiziološke žrtve ili zajedno s njom – treba žrtvovati i porušiti idolatriju u sebi, sve te male kipove i idole koje nerijetko obožavamo: ego, narcisoidnost, sujetu, egocentričnost, pohlepu, mržnju itd. Ta idolatrija u nama je možebitno opasnija od one vanjske, formalne. 

Isto tako, često se pitamo i mislimo o tome kako nas je neko drugi povrijedio, nešto nam nažao učinio, a ne pitamo se šta smo sami sebi uradili, povrijedili se, nešto nažao učinili. Jer, sami smo sebi dušmani najveći. Zašto smo sebi dopustili da mrzimo, pa tako stradaju naša srca, da zavidimo, pa tako atakujemo na Božiju Pravdu, da budemo sujetni, pakosni, zluradi itd. 

Ili, pak, zašto pravimo izuzetke među ljudima, u smislu da ih isključujemo ili targetiramo u bilo kojem smislu?! Ako čujemo da neko nešto o nama ružno priča, automatski ga križamo i vraćamo istom ili gorom mjerom. Kur'an nas uči da uvijek treba lijepo postupiti i prema onima koji to možda i ne zaslužuju. Ima ono kazivanje o ocu i sinu, kada mu je davao instrukcije za podjelu kurbanskog mesa, pa mu je rekao da krene od najsiromašnijih kuća, ali da nipošto ne smije zaboraviti ni jednu kuću na kraju ulice. Sin je rekao ocu da čovjek iz te kuće ružno priča o svima njima, a posebno o njemu i da ih on ne voli. Otac je rekao da taj čovjek njima ipak čini dobro, a da i ne zna, možda Allah dadne pa s ovom gestom prestane činiti zlo i sebi. 

Konačno, možemo kazati da obredi, i hadž, i kurban, i svi drugi, u određenom smislu predstavljaju dokaz, ali i Želju. To je, dakle, Želja sa velikim Ž. 

Mnogi su otputovali na Sveta Mjesta, a mnogi i nisu mogli, mada imaju Želju. Cijeli svoj život. Ta ih Želja drži u životu budnim, oni žele biti bolji ljudi, da vjeruju, da ne smetaju nikome i da drugima budu na usluzi. Oni žele da njihov život ima taj uzvišeni smisao. 

Čuo sam za jednog dedu iz Hadžića, zadugo je skupljao pare da ode na hadž, imao je Želju, ali pare nije uspio skupiti. Prije nekoliko godina, kada je pao onaj veliki snijeg i kada je zarobio ljude i blokirao regiju i kretanje u njoj (ljudi nisu mogli ići u bolnice na preglede, na terapije, djeca u škole, ljudi na poslove itd.), dedo je uzeo tu malu ušteđevinu, upalio svoju staru ladu Nivu (pogon 4×4), sipao gorivo do vrha i bio na usluzi cijelo vrijeme svima koji su bili u potrebi – da odu u bolnicu, u školu, na fakultet, na posao itd.

Dok je to radio, u ime Boga ljudima pomagao, kaže da je čudnovato imao i gledao Kabu pred svojim očima cijelo vrijeme.

Kao da tavafi i kruži oko nje. Može li iko kazati da on nije hadžija? Ne može. 

Ko god ima Želju, iza koje želje nema, taj je pravi hadžija. Bajram mubarek, dragi prijatelji! 

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mrežaTwitter | Facebook i UŽIVO na ovom linku.