Kako objasniti današnje stanje u Bosni i Hercegovini? To je već objasnio veliki srpski filozof svjetskoga formata Radomir Konstantinović u svojoj kultnoj knjizi Filosofija palanke. Ta palanka svoj vrhunac postiže u nacionalnom kolektivizmu, koji je apsolutno zlo ovih prostora.

Danas u BiH imamo tri nacionalna kolektivizma; po intenzitetu se na prvom mjestu nalazi srpski, pa hrvatski i na koncu bošnjački.
Bitna karakteristika nacionalnoga kolektivizma jest zatvorenost, i to zatvorenost koja želi biti apsolutna, apriorna, koja negacijom drugih oko sebe negira i samu sebe. Ta zatvorenost u nacionalni kolektivizam čini ljude nesposobnima za kritičko mišljenje, tj. nesposobnima za razlikovanje istine od laži, i čini ih nesposobnima za moralno rasuđivanje, tj. čini ih nesposobnima za razlikovanje dobra od zla.

Sve presude u Haagu, osobito presude glavnim akterima Radovanu Karadžiću, Ratku Mladiću i tzv. šestorki dokazuju da nosioci kolektivističke svijesti ne mogu priznati krivnju, svoje grijehe, jer tobože nitko u njihovu kolektivu ne može biti kriv. Za njih ne vrijede ni empirijske ni povijesne činjenice, ni argumenti ljudskoga uma. To je jednostavno apsolutizacija vlastitoga nacionalnog kolektiva.

Oni ne mogu priznati da postoje zli ljudi u njihovu narodu. Ne priznaju ni Boga na kojega se stalno pozivaju, jer zaboravljaju da je samo Bog apsolutan, a ne njihov nacionalni kolektiv; ne priznaju ni moralne principe, jer su svoju naciju proglasili vrhovnim mjerilom. Ako je nacija vrhovna stvarnost, onda je ubijanje u ime nacije pohvalno i dobro djelo. Tako oni razmišljaju i tako praktično postupaju. Zaboravljaju da moralni principi vrijede za sve ljude, za sve nacije i za sve religije.

Ako se koji pojedinac usudi priznati da postoje zločinci u njegovu nacionalnom kolektivu, onda ga proglašavaju izdajicom i izrodom. Takvo je stanje duboko psihički bolesno, to je zapravo paranoja, ludilo, luđačke ideje koje su u sukobu s istinom. Luđačka je i ideja veličine. Uvjerenje da smo najveći zato što smo Srbi/Hrvati/Bošnjaci jest luđačka ideja. Druga luđačka ideja jest ideja ugroženosti, jer ispada da su svi protiv nas bez ikakva razloga, navodno jednostavno zato što smo najbolji, što smo izabrani, nebeski narod.

Nosioci nacionalnoga kolektivizma nosioci su nacionalne isključivosti koja želi uništiti druge. Davno su veliki psiholozi razotkrili nacionalističke laži dokazavši da mržnja prema nacionalno i religiozno drugima izvire iz njihova straha koji može biti individualan, kolektivan i transgeneracijski.

Stoljećima su ljudi tako odgajani, tj. odgajani u strahu od religiozno i nacionalno drugoga. Taj je strah postao patološki, toliko bolestan da se protivi ubitačnim činjenicama, očitim dokazima i spoznajama. Cijeli svijet vidi koje su zlo pripadnici jednoga naroda počinili, a oni to ili ne vide, ili ne smiju vidjeti (tako im je naređeno), ili su uplašeni toliko da ne smiju govoriti istinu.

U nacionalnom kolektivizmu nema slobode pojedinca, jer kolektivizam razara slobodu savjesti, misli i govora te vodi u posvemašnji nihilizam, u uništenje drugih i u vlastito samouništenje. Bez slobode pojedinca nema pretpostavke za demokraciju, jer pojedinci koji ne smiju misliti drukčije od svoga kolektiva nisu slobodni, nego su robovi.

A robovi ne misle slobodno, nego slijepo slijede svoje poglavice. Mi kršćani vjerujemo da u bit kršćanstva spada ljubav prema Bogu i prema bližnjemu te da su te dvije ljubavi u Isusu Kristu nedjeljive, da nam je bližnji svaki čovjek kojega susrećemo, bez obzira na njegovu nacionalnu, religioznu ili bilo koju drugu pripadnost.

Vrhunac kršćanskoga humanizma očituje se u Matejevu Evanđelju: „Zaista, kažem vam, što god učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste!“ (25,40). Kršćanin je onaj koji nasljeduje Isusa Krista jer je Isus mjerilo kojim se treba izmjeriti svaki kršćanin i cijelo kršćanstvo. Kršćani vjeruju u Boga pravde, vjeruju da će Bog svakom nevinoj žrtvi, svim žrtvama od početka do kraja povijesti učiniti pravdu. Oni koje ne pogađa tuđa patnja izgubili su ono što čovjeka čini čovjekom: humanost; oni koji organiziraju molitvu za počinitelje zločina, a ne za njihove žrtve negiraju bit kršćanstva na koje se verbalno pozivaju.